mojodvjetnik.info

Zakon o prijevozu u cestovnom prometu

(pročišćeni tekst)

(NN 26/03) 

I. OPÆE ODREDBE

Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuju uvjeti i način obav­lja­nja djelatnosti javnoga cestovnog prijevoza putnika i tereta, prijevoza za vlastite potrebe, pruža­nje kolodvorskih usluga i statistika prijevoza, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije uređeno.

Članak 2.

Ministar pomorstva, prometa i veza (u da­lj­njem tekstu: ministar) u skladu sa strate­gijom prometnog razvoja Republike Hrvat­ske donosi program razvoja djelatnosti cestovnog prijevoza koji sadrži mjere za:

– usklađiva­nje cestovnih kapaciteta sa že­ljezničkim i brod­skim kapacitetima,

– podiza­nje sigurnosnih, ekoloških i tehničkih normi u ce­stov­nom prijevozu,

– ekološku zaštitu prostora Republike Hrvatske od cestovnog prometa kroz preusmjerava­nja dijela cestovnog prijevoza na druge prometne sustave i uspostavu sustava pojačane kontrole do­maćih i stranih vozila,

– uvođe­nje sustava kombiniranog i intermodalnog prijevoza.

Članak 3.

Međunarodni cestovni prijevoz obav­lja se u skladu s odredbama ovoga Zakona, međunarodnih ugovora i drugih propisa.

Ako s pojedinim državama nije sklop­ljen međunarodni ugovor iz stavka 1. ovoga članka, prijevoz između tih država i Republike Hrvatske obav­lja se u skladu s odredbama ovoga Zakona, u pravilu uz uvjet uzajamnosti.

Članak 4.

Pojedini izrazi u smislu ovog Zakona imaju s­ljedeće znače­nje:

1. Javni prijevoz je prijevoz koji je uz jednake uvjete pristupačan svim korisnicima prijevoznih usluga.

2. Prijevoz za vlastite potrebe putnika i tereta u cestovnom prometu je prijevoz što ga obav­ljaju pravne ili fizičke osobe radi zadovo­ljava­nja proizvodnih ili uslužnih potreba u okviru svojih djelatnosti.

3. Odobre­nje je akt kojim se odobrava obav­lja­nje djelatnosti.

4. Prijevoznik je pravna ili fizička osoba koja obav­lja djelatnost javnog prijevoza.

5. Domaći prijevoznik je prijevoznik sa sjedištem, odnosno prebivalištem na teritoriju Republike Hrvatske.

6. Strani prijevoznik je prijevoznik sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

7. Vozač motornog vozila je osoba koja ima završenu sred­nju stručnu spremu u zanima­nju vozač.

8. Vozilo za prijevoz tereta je teretni automobil, skup vozila, te kombinirani automobil kad se upotreb­ljava za javni prijevoz.

9. Unutar­nji prijevoz je prijevoz na teritoriju Republike Hrvatske.

10. Međunarodni prijevoz je svaki prijevoz između dviju ili više zema­lja.

11. Linija je relacija ili skup relacija odvija­nja prijevoza u cestovnom prometu, od početnog do završnog kolodvora, odnosno stajališta, na kojoj se prevoze putnici ili teret po re­gistriranom i objav­ljenom voznom redu s jednim ili više polazaka.

12. Relacija je uda­ljenost između dvaju mjesta na liniji, koja su u voznom redu označena kao kolodvori, odnosno stajališta.

13. Vozni red je akt koji sadrži: naziv prijevoznika, liniju na kojoj se obav­lja prijevoz, vrstu linije, redoslijed kolodvora, odnosno stajališta, te njihovu uda­ljenost od mjesta gdje poči­nje linija, vrijeme dolaska i polaska sa kolodvora, odnosno stajališta, režim održava­nja linije, razdob­lje u kojem se održava linija, te rok važe­nja voznog reda.

14. Tarifa je akt koji sadrži cijenu i druge uvjete prijevoza.

15. Direktna linija je linija na kojoj se obav­lja prijevoz iz­među početnog i završnog kolodvora, odnosno stajališta, utvrđena u voznom redu, bez zaustav­lja­nja na usputnim stajalištima.

16. Ekspresna linija je linija na kojoj se obav­lja prijevoz između početnog i završnog kolodvora, odnosno stajališta, utvr­đenih u voznom redu sa zaustav­lja­njem na značajnijim usputnim kolodvorima, odnosno stajalištima utvrđenim u voznom redu.

17. Putnička linija je linija na kojoj se obav­lja prijevoz iz­me­đu početnog i završnog kolodvora, odnosno stajališta, s obveznim zaustav­lja­njem na svim usputnim kolodvorima, odnosno stajališ­tima, utvrđenim u voznom redu.

18. Da­ljinar je akt kojim se utvrđuju uda­ljenosti između kolodvora, odnosno stajališta.

19. Najma­nje vozno vrijeme je najkraće vozno vrijeme koje je potrebno da se prijeđe uda­ljenost između kolodvora, odnosno stajališta.

 20. Dozvola je zajednički naziv za više vrsta isprava, pred­viđenih ovim Zakonom, kojima se prijevozniku dopušta obav­lja­nje prijevoza.

21. Bilateralni prijevoz je prijevoz između dviju država.

22. Prijevoz u tranzitu je prolaz preko teritorija Republike Hrvatske, bez ulaska ili izlaska putnika, odnosno ukrcaja ili iskrcaja tereta. Tranzitom se ne smatra prijevoz u tranzitu preko hrvatskih luka, osim kad se putnici, odnosno teret, zajedno s vozilom ukrcavaju na brod s odredištem u stranoj luci.

23. Kobotaža je prijevoz putnika ili tereta koji obav­lja strani prijevoznik između pojedinih mjesta na teritoriju Republike Hrvatske.

24. Prijevoz iz trećih zema­lja, odnosno za ­njih je prijevoz što ga obav­lja prijevoznik koji nema sjedište u zem­lji u kojoj započi­nje, odnosno završava prijevoz.

25. Strano vozilo je vozilo kojim se obav­lja cestovni prijevoz, a koje nije re­gistrirano u Republici Hrvatskoj, odnosno vozilo re­gistrirano u Republici Hrvatskoj ako ga koristi strani prijevoznik.

26. Izvanredni prijevoz je prijevoz vozilima koja prazna ili zajedno s teretom imaju masu ili osovinski pritisak veći od do­puš­tenog ili dimenzije veće od propisanih.

27. Korisnik prijevoza je osoba koja na teme­lju ugovora s prijevoznikom stječe određena prava i preuzima određene obveze.

28. Putnik je osoba koja na teme­lju ugovora ima pravo na prijevoz.

29. Naručite­lj prijevoza je osoba koja je naručila prijevoz i s prijevoznikom sklopila ugovor o prijevozu.

30. Teretni list je akt koji prati teret i mora sadržavati: datum i mjesto izdava­nja, ime i prezime ili naziv poši­ljate­lja, te ­nje­govu adresu, ime i prezime ili naziv prijevoznika, re­gistarsku oznaku vozila, datum i mjesto utovara tereta, ime i prezime ili naziv primate­lja i mjesto istovara, naznaku količine i vrste tereta, popis isprava koje se prilažu uz teretni list, prijevozne i druge troškove.

Članak 5.

Za početak obav­lja­nja djelatnosti iz ovoga Zakona potrebna su odobre­nja, i to:

1. u unutar­njem javnom cestovnom prijevozu za:

– linijski prijevoz putnika,

– slobodni prijevoz putnika,

– prijevoz tereta,

– autotaksi prijevoz,

2. u međunarodnom javnom cestovnom prijevozu za:

– linijski prijevoz putnika,

– slobodni prijevoz putnika,

– prijevoz tereta,

3. za kolodvorske usluge.

Prijevoznik koji ima odobre­nje za linijski prijevoz putnika ne treba odobre­nje za slobodni prijevoz putnika.

Iznimno od stavka 1. ovoga članka odobre­nja nisu potrebna:

1. u unutar­njem javnom cestovnom prijevozu za:

– trgovačko društvo, javnu ustanovu i službu-vlastiti pogon, koje osniva jedinica lokalne samouprave za obav­lja­nje komunalnih djelatnosti,

2. u međunarodnom javnom cestovnom prijevozu, prijevozniku koji ima odobre­nje za unutar­nji javni cestovni prijevoz za:

– prijevoz oštećenih ili neispravnih vozila te vozila za popravak,

– prijevoz tereta motornim vozilima čija nosivost zajedno s prik­ljučnim vozilom ne prelazi 600 kg,

– prijevoz humanitarnih i medicinskih poši­ljaka i opreme u izvanrednim okolnostima, odnosno u slučaju više sile.

Prijevoznik koji ima odobre­nje za međunarodni javni cestovni prijevoz ne treba ishoditi odobre­nje za unutar­nji javni cestovni prijevoz.

Odobre­nja iz stavka 1. ovoga članka izdaju se na 5 godina.

Prijevoznik mora podnijeti zahtjev za produžetak važe­nja odobre­nja dva mjeseca prije isteka roka iz stavka 5. ovoga članka. Uz zahtjev prijevoznik je dužan priložiti dokaze o ispu­njava­nju uvjeta iz članka 13. ovoga Zakona.

Ako za vrijeme važe­nja odobre­nja iz stavka 5. ovoga članka prijevoznik, pravna ili fizička osoba koja obav­lja kolodvorske usluge prestane ispu­njavati bilo koji od uvjeta iz članka 13. i 75. ovoga Zakona, prestaje važe­nje izdanog odobre­nja.

Rješe­nje o prestanku važe­nja izdanog odobre­nja donosi, po zahtjevu prijevoznika, pravne ili fizičke osobe koja obav­lja kolodvorske usluge ili po službenoj dužnosti, tijelo koje je izdalo odobre­nje.

Članak 6.

Odobre­nje iz članka 5. točke 1. i 3. ovoga Zakona, izdaju ured državne uprave u županiji, odnosno upravno tijelo Grada Zagreba nadležni za poslove prometa (u da­lj­njem tekstu: županijski ured), a odobre­nje iz točke 2. izdaje Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, (u da­lj­njem tekstu: Ministarstvo).

Članak 7.

Ministar propisuje obrasce odobre­nja, postupak i troškove ­njihovog izdava­nja te sadržaj, oblik i način vođe­nja upisnika odobre­nja.

Članak 8.

Vozila kojima se obav­lja djelatnost cestovnog prijevoza i prijevoz za vlastite potrebe, moraju osim uvjeta određenih drugim propisima ispu­njavati i posebne uvjete koje propisuje ministar.

Potvrdu o ispu­njava­nju uvjeta iz stavka 1. ovoga članka izdaje stanica za tehnički pre­gled koju ovlasti Ministarstvo.

Članak 9.

Prijevoznik koji obav­lja javni linijski prijevoz mora u skladu s uvjetima i raspoloživim kapacitetima vozila preuzeti na prijevoz svakog putnika ili teret koji prema posebnim propisima nisu izuzeti iz prijevoza.

Članak 10.

Prijevoznik smije povjeriti uprav­lja­nje vozilom kod sebe zaposlenom vozaču motornog vozila koji ima završenu sred­nju stručnu spremu u zanima­nju vozač motornog vozila, ne starijem od šezdeset pet godina (u da­lj­njem tekstu: vozač).

Ako je prijevoznik istovremeno i vozač, ne smije uprav­ljati vozilom u javnom cestovnom prometu nakon navršenih 65 godina života.

Prijevoznik koji obav­lja međunarodni cestovni prijevoz smi­je povjeriti uprav­lja­nje vozilom iznad 7,5 tona navjeće dopuštene mase, vozaču koji je navršio 21 godinu života.

Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, prijevoznik može povjeriti uprav­lja­nje vozilom i vozaču s navršenih 18 godina života, pod uvjetom da drugi član posade ispu­njava uvjet iz stavka 2. ovoga članka.

Članak 11.

Strani prijevoznik ne može obav­ljati unutar­nji prijevoz (kabotaža) na teritoriju Republike Hrvatske te prijevoz za treće zem­lje ili iz ­njih osim ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom ili ako za to ima posebnu dozvolu koju izdaje Ministarstvo.

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, strani prijevoznik može obav­ljati unutar­nji prijevoz kružnu vož­nju grupe putnika, koju je dovezao iz države u kojoj je vozilo re­gistrirano.

Domaći prijevoznik može koristiti strano vozilo za prijevoz, na teme­lju dozvole za korište­nje stranog vozila, koju na ­nje­gov zahtjev može izdati Ministarstvo, u skladu s kriterijima koje propisuje ministar.

II. UVJETI ZA OBAVLJANJE JAVNOGA CESTOVNOG PRIJEVOZA

Članak 12.

Djelatnost javnoga cestovnog prijevoza u unutar­njem i međunarodnom cestovnom prometu može obav­ljati prijevoznik ako je re­gistriran za obav­lja­nje djelatnosti javnoga cestovnog prijevoza i ako ispu­njava uvjete propisane ovim Zakonom.

Članak 13.

Za obav­lja­nje djelatnosti javnoga cestovnog prijevoza, prijevoznik mora ispu­njavati uvjete:

1. da ima odgovarajuću stručnu osposob­ljenost,

2. da ima u vlasništvu ili zakupu:

– za unutar­nji slobodni prijevoz putnika najma­nje jedan autobus,

– za međunarodni slobodni prijevoz putnika najma­nje jedan autobus,

– za unutar­nji linijski prijevoz putnika najma­nje tri autobusa,

– za međunarodni linijski prijevoz putnika najma­nje tri autobusa,

– za unutar­nji slobodni prijevoz tereta najma­nje jedno teretno vozilo,

– za međunarodni slobodni prijevoz tereta najma­nje jedno teretno vozilo,

3. da ima u vlasništvu ili zakupu odgovarajući prostor prema posebnim uvjetima za parkira­nje vozila,

4. da je financijski sposoban,

5. da mu nije pravomoćnom sudskom presudom, rješe­njem o prekršaju ili mjerom suda časti izrečena sigurnosna mjera ili zaštitna mjera zabrane obav­lja­nja djelatnosti javnoga cestovnog prijevoza.

Za obav­lja­nje autotaksi prijevoza, prijevoznik ne mora ispu­njavati uvjet iz stavka 1. točke 3. i 4. ovoga članka.

Ministar uz suglasnost ministra prostornog uređe­nja i zaštite okoliša propisuje uvjete iz stavka 1. točke 3. ovoga članka.

Članak 14.

Uvjet iz članka 13. stavka 1. točke 3. ovoga Zakona dokazuje se va­ljanim ugovorom o zakupu, odnosno izvatkom iz zem­ljišne k­njige ne starijem od 30 dana.

Članak 15.

Uvjet financijske sposobnosti iz članka 13. stavka 1. točke 4. ovoga Zakona prijevoznik ispu­njava ako raspolaže imovinom u iznosu:

– u unutar­njem prijevozu 4500 EUR za prvo vozilo te 2500 EUR za svako s­ljedeće vozilo (u kunskoj protuvrijednosti prema sred­njem tečaju Hrvatske narodne banke), na dan podnoše­nja zahtjeva za odobre­nje,

– u međunarodnom prijevozu 9000 EUR za prvo vozilo te 5000 EUR za svako s­ljedeće vozilo (u kunskoj protuvrijednosti prema sred­njem tečaju Hrvatske narodne banke), na dan podnoše­nja zahtjeva za odobre­nje.

Financijska sposobnost iz stavka 1. ovoga članka dokazuje se jednom od s­ljedećih isprava:

– garancijom banke ili druge financijske institucije,

– izvatkom iz zem­ljišnih k­njiga ne starijim od 30 dana iz koje­g je vid­ljivo da nekretnina nije opterećena pravom tereta u iznosu iz stavka 1. ovoga članka,

– potvrdom osiguravajuće­g društva o osigura­nju sredstava najma­nje u iznosu iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 16.

Za obav­lja­nje djelatnosti javnoga cestovnog prijevoza za koju se traži stručna osposob­ljenost prema odredbi članka 13. ovoga Zakona, polaže se ispit o stručnoj osposob­ljenosti prema programu koje­g utvrđuje ministar na prijedlog Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske obrtničke komore (u da­lj­njem tekstu: komore).

Ispit o stručnoj osposob­ljenosti nisu dužne polagati osobe koje imaju:

– za obav­lja­nje unutar­nje­ga cestovnog prijevoza najma­nje sred­nju stručnu spremu prometnoga, strojarskoga, ekonomskog ili upravnog smjera i dvije godine radnog iskustva u djelatnosti javnoga cestovnog prijevoza,

– za obav­lja­nje međunarodnoga cestovnog prijevoza najma­nje višu stručnu spremu prometnoga, strojarskoga, ekonomskog ili upravnog smjera i dvije godine radnog iskustva ili osobe kojima je priznata stručna osposob­ljenost u skladu s međunarodnim ugovorom.

Članak 17.

Prijevoznik ispu­njava uvjet stručne osposob­ljenosti ako ima zaposlenu osobu za organizaciju prijevoza ili ako sam ispu­njava uvjete iz članka 16. ovoga Zakona.

Članak 18.

Ispit o stručnoj osposob­ljenosti polaže se pred komisijom koju osniva ministar na prijedlog komora, a sastoji se od najma­nje tri člana: predstavnika Ministarstva i komora.

Program ispita o stručnoj osposob­ljenosti donosi ministar na prijedlog komora.

Nakon položenog ispita o stručnoj osposob­ljenosti izdaje se uvjere­nje čiji sadržaj i oblik propisuje ministar.

Komore vode evidenciju o položenim ispitima o stručnoj osposob­ljenosti, a oblik i način vođe­nja evidencije propisuje ministar.

Troškove polaga­nja ispita o stručnoj osposob­ljenosti snosi polaznik. Visinu troškova utvrđuje ministar na prijedlog komora.

Način i postupak polaga­nja ispita o stručnoj osposob­ljenosti propisuju komore.

Nadzor nad zakonitošću organizira­nja i provođe­nja ispita o stručnoj osposob­ljenosti te stručni nadzor provodi Ministarstvo.

Članak 19.

Strana pravna ili fizička osoba u pravilu može u Republici Hrvatskoj re­gistrirati djelatnost javnoga cestovnog prijevoza, samo ako je to pod istim uvjetima hrvatskoj pravnoj ili fizičkoj osobi dopušteno u državi iz koje je strana osoba.

III. JAVNI CESTOVNI PRIJEVOZ PUTNIKA

Članak 20.

Javni cestovni prijevoz putnika (u da­lj­njem tekstu: prijevoz putnika) obav­lja se autobusima kao linijski prijevoz ili kao slobodni prijevoz u unutar­njem i međunarodnom prometu.

Članak 21.

Prijevoz putnika ne može se obav­ljati osobnim vozilom.

Iznimno od stavka 1. ovoga članka osobnim vozilom može se obav­ljati autotaksi prijevoz.

1. Linijski prijevoz putnika

Članak 22.

Linijski prijevoz putnika se obav­lja na određenim linijama, po unaprijed utvrđenom voznom redu, utvrđenoj i objav­ljenoj cijeni i drugim uvjetima prijevoza.

Linijski prijevoz putnika može se obav­ljati kao direktni, ekspresni i putnički prijevoz.

Članak 23.

Prijevoznik može obav­ljati linijski prijevoz putnika na teme­lju dozvole.

Dozvola iz stavka 1. ovoga članka izdaje se s rokom važe­nja do pet godina.

Dozvolu iz stavka 1. ovoga članka može koristiti samo prijevoznik kojem je izdana.

Dozvola za obav­lja­nje prijevoza na liniji mora minimalno sadržavati:

– naziv linije,

– naziv i sjedište prijevoznika,

– vozni red,

– prijevozni pravac (itinerer),

– rok važe­nja,

– cjenik.

Ministar propisuje postupak i način za dobiva­nje dozvole iz stavka 1. ovoga članka, obrazac dozvole te visinu naknade za ­njezino izdava­nje.

Naknade iz stavka 5. ovoga članka prihod su državnog proračuna, odnosno proračuna županije.

Članak 24.

Upisnik izdanih dozvola za međunarodne i međužupanijske linije vodi Ministarstvo, a za županijske linije vodi upravno tijelo županije nadležno za poslove prometa.

Nadležno tijelo iz stavka 1. ovoga članka izvješćuje autobusne kolodvore o izdanoj dozvoli i svakoj promjeni u izdanoj dozvoli.

Ministar propisom utvrđuje sadržaj i način vođe­nja upisnika iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 25.

Prijevoznik je dužan obav­ljati prijevoz na liniji u skladu s izdanom dozvolom.

Za vrijeme obav­lja­nja prijevoza, u vozilu se mora nalaziti dozvola iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 26.

Da­ljinar i minimalno vozno vrijeme utvrđuje prijevoznik.

Način određiva­nja da­ljinara i najma­nje­g voznog vremena utvrđuje ministar.

Članak 27.

Prijevoznik utvrđuje tarifu, osim ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

Prijevoznik dostav­lja tarifu autobusnim kolodvorima koje koristi po voznom redu.

Članak 28.

Prijevoznik je dužan objaviti putem tiska ili drugog sredstva javnoga priopćava­nja prije početka obav­lja­nja prijevoza, početak prijevoza na liniji i vozni red.

Članak 29.

Vozni red se ne može izmijeniti prije isteka roka važe­nja dozvole.

Iznimno, vozni red se može izmijeniti, ako je to potrebno zbog promjene koje su nastale višom silom, ako se uvode nove linije i polasci zbog trajne obustave prijevoza putnika na pojedinoj že­ljezničkoj pruzi ili dijelu pruge, odnosno na pojedinoj pomorskoj liniji; ako se promijeni radno vrijeme korisnika prijevoza i opse­g prijevoznih potreba; ako dođe do rekonstrukcije i pušta­nja u promet novih cesta, ili zbog drugih izvanrednih okolnosti.

Članak 30.

Za vrijeme važe­nja dozvole, prijevoz se može privremeno obustaviti kad nastanu i dok traju okolnosti koje prijevoznik nije mogao predvidjeti, a čije pos­ljedice nije mogao otkloniti (viša sila).

Obustavu prijevoza prema stavku 1. ovoga članka prijevoznik je dužan prijaviti nadležnom tijelu državne uprave, odnosno upravnom tijelu županije nadležnom za poslove prometa (u da­lj­njem tekstu: nadležno tijelo) koje je izdalo dozvolu, odmah nakon nastanka okolnosti koje su tu obustavu izvazvale.

Članak 31.

Ako prijevoznik iz opravdanih razloga ne može obav­ljati prijevoz prema odobrenom voznom redu, po pojedinom polasku, režimu ili dijelu polaska za čije održava­nje je dobio dozvolu, dužan je nadležnom tijelu koje mu je izdalo dozvolu podnijeti zahtjev za odobre­nje privremenog prekida ili trajne obustave prijevoza.

Prijevoz se može privremeno prekinuti na rok od šest mjeseci, najviše jedanput za vrijeme važe­nja dozvole.

Na novoj liniji prijevozniku se ne može odobriti privremena obustava u roku jedne godine od dana izdava­nja dozvole.

Članak 32.

Prijevoznik je dužan izmjenu voznog reda i prijevoznog pravca, te privremenu ili trajnu obustavu prijevoza na odobrenoj liniji, objaviti putem tiska ili drugog sredstva javnog priopćava­nja.

Članak 33.

Prijevoznik ne može, na odobrenoj liniji, obustaviti prijevoz iz neopravdanih razloga i bez odobre­nja nadležnog tijela.

Ako prijevoznik iz neopravdanih razloga ne obav­lja prijevoz na odobrenoj liniji du­lje od 5 dana, nadležno tijelo donijet će rješe­nje o ponište­nju dozvole.

Članak 34.

Prijevoznik mora prodavati vozne karte na organiziranim prodajnim mjestima (autobusnim kolodvorima, agencijama, poslovnicama i sl.).

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka prijevoznik mo­že prodavati vozne karte u autobusu, tamo gdje nema organiziranog prodajnog mjesta.

Prijevoznik, autobusni kolodvor, agencija, poslovnica i sl. mogu prodavati vozne karte samo za odobrene linije u skladu s odobrenim voznim redom i tarifom.

Prijevoznik, autobusni kolodvor, agencija, poslovnica i sl. mogu, za međunarodne linije, prodavati isk­ljučivo vozne karte hrvatskog prijevoznika ako međunarodnim ugovorom nije druk­čije određeno.

Članak 35.

Prijevoznik može na cijeloj liniji ili dijelu linije obav­ljati prijevoz i s više vozila.

a) Unutar­nji linijski prijevoz putnika

Članak 36.

Unutar­nji linijski prijevoz putnika obav­lja se kao lokalni, županijski i međužupanijski.

Lokalni linijski prijevoz putnika kao prijevoz putnika u javnom cestovnom prometu uređuje se propisima o komunalnom gospodarstvu.

Unutar­nji linijski prijevoz putnika obav­lja se i kao posebni linijski prijevoz putnika.

Članak 37.

Županijski linijski prijevoz je prijevoz na linijama unutar područja jedne županije, kao i prijevoz kad prijevozni pravac županijske linije prolazi područjem susjedne županije bez zaustav­lja­nja, i uređuje se u skladu s odredbama ovoga Zakona i Odluke o organizaciji linijskog prijevoza putnika na području županije.

Međužupanijski linijski prijevoz je prijevoz na linijama između dviju ili više županija.

Odluku iz stavka 1. ovoga članka donosi županijska skupština.

Članak 38.

Dozvolu za linije iz članka 37. stavka 1. ovoga Zakona, izdaje upravno tijelo županije nadležno za poslove prometa.

Dozvolu za linije iz članka 37. stavka 2. ovoga Zakona izdaje Ministarstvo.

Članak 39.

Dozvolu za međužupanijsku putničku liniju Ministarstvo će izdati nakon pribav­ljenog miš­lje­nja županija na čijem području putnička linija ima stajališta.

Ako županija u roku od 15 dana od dana primitka zahtjeva za dava­nje miš­lje­nja ne dostavi miš­lje­nje, smatra se da je suglasna s podnesenim zahtjevom.

Članak 40.

Posebni linijski prijevoz je prijevoz određene skupine putnika, uz isk­ljuče­nje ostalih putnika, ako se takav prijevoz obav­lja na teme­lju dozvole i na određenoj relaciji.

Posebnim linijskim prijevozom putnika obav­lja se prijevoz:

– učenika obveznoga osnovnog obrazova­nja od mjesta stanova­nja do škole i natrag,

– radnika od mjesta stanova­nja do mjesta rada i natrag.

Dozvole za prijevoz iz stavka 1. ovoga članka izdaju se na teme­lju ugovora koji mora sadržavati relaciju, popis putnika, cijenu prijevoza, mjesto ulaska i izlaska putnika te razdob­lje u kojem se obav­lja prijevoz.

Ugovor o prijevozu putnika sklapa prijevoznik s naručite­ljem prijevoza za cijelu skupinu putnika pri čemu je naručite­lj istovremeno platite­lj prijevoza.

Članak 41.

Dozvolu za posebni linijski prijevoz iz članka 40. ovoga Zakona izdaje upravno tijelo županije nadležno za poslove prometa, ako se prijevoz obav­lja unutar jedne županije, odnosno Ministarstvo, ako se prijevoz obav­lja na području dviju ili više županija.

Dozvola iz stavka 1. ovoga članka ne sadrži vozni red i cjenik propisan u članku 23. stavku 4. ovoga Zakona.

Članak 42.

Prijevoznik je dužan izdati identifikacijsku iskaznicu putnika koji se prevozi na liniji iz članka 40. ovoga Zakona.

b) Međunarodni linijski prijevoz putnika

Članak 43.

Međunarodni linijski prijevoz između Republike Hrvatske i drugih država i tranzitni linijski prijevoz preko teritorija Republike Hrvatske uspostav­lja se u skladu s međunarodnim ugovorima, a na teme­lju prethodne suglasnosti Ministarstva i nadležnih tijela drugih država.

Prijevoz iz stavka 1. ovoga članka obav­lja se na teme­lju dozvole koju izdaje Ministarstvo.

Članak 44.

Dozvola iz članka 43. ovoga Zakona izdaje se na zahtjev zainteresiranoga domaće­g ili stranog prijevoznika.

Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnosi se Ministarstvu. Uz zahtjev se prilažu vozni red i drugi prilozi predviđeni među­narodnim ugovorom.

Strani prijevoznik podnosi zahtjev za izdava­nje dozvole putem nadležnog tijela države u kojoj je vozilo re­gistrirano.

Članak 45.

Domaći prijevoznik mora obaviti prijevoz na najma­nje pola od ukupnog broja godiš­njih polazaka na odobrenim međuna­rodnim linijama, ako su linije odobrene u surad­nji sa stranim prijevoznikom.

Ako jedan od ugovornih prijevoznika suprotno stavku 1. ovoga članka ne obav­lja prijevoz na odobrenoj liniji, Ministarstvo će, ako se radi o:

– domaćem prijevozniku, donijeti rješe­nje o poništava­nju dozvole i zatražiti od stranog prijevoznika, posredstvom nadležnog tijela, zak­ljuče­nje ugovora o surad­nji u međunarodnom prijevozu sa drugim hrvatskim prijevoznikom;

– stranom prijevozniku, donijeti rješe­nje o ponište­nju dozvole i tražiti od nadležnog tijela druge države, prijedlog novog prijevoznika koji će zak­ljučiti ugovor o surad­nji u međunarodnom prijevozu sa hrvatskim prijevoznikom.

Domaći prijevoznik je dužan za svako tromjesečje dostav­ljati Ministarstvu podatke o broju obav­ljenih vož­nji i prevezenih putnika u jednom i drugom smjeru, najkasnije u roku od 15 dana od dana isteka tromjesečja za koje se izvješće podnosi.

2. Slobodni prijevoz putnika

Članak 46.

Slobodni prijevoz putnika u unutar­njem i međunarodnom prometu je prijevoz unaprijed poznate grupe putnika, bez usputnog ulaska i izlaska putnika, za koji se relacija, cijena prijevoza i drugi uvjeti utvrđuju ugovorom između prijevoznika i naručite­lja prijevoza.

Prijevoz iz stavka 1. ovoga članka može se obav­ljati kao povremeni i naizmjenični.

Slobodni prijevoz putnika je i taksi prijevoz, prijevoz cestovnim vlakom i zaprežnim vozilima u turističke svrhe.

Članak 47.

Povremeni prijevoz u smislu ovoga Zakona je:

a) »kružna vož­nja« zatvorenih vrata (izletnička vož­nja, turističko putova­nje i sl.), koje poči­nje i završava u mjestu polaska, pri čemu se ista grupa putnika prevozi istim autobusom na cijelom putu,

b) prijevoz koji se sastoji od putova­nja punog vozila u odlasku i putova­nja praznog vozila u povratku,

c) prijevoz koji se sastoji od putova­nja praznog vozila u odlasku i putova­nja punog vozila u povratku,

d) ostali povremeni prijevozi.

Članak 48.

Naizmjenični prijevoz u smislu ovoga Zakona je prijevoz prethodno organiziranih grupa putnika u više putova­nja, s istog polazišta do istog odredišta.

Svaka grupa putnika koja je obavila putova­nje u odlasku vraća se na polazište nekom kasnijom vož­njom. Prva vož­nja u povratku i pos­ljed­nja u odlasku obav­lja se praznim vozilom.

Članak 49.

Pri obav­lja­nju slobodnog prijevoza putnika u autobusu se mora nalaziti ispravno i točno popu­njen putni list potpisan od prijevoznika.

Ako se radi o međunarodnom prijevozu, prijevoznik mora imati putni list ovjerov­ljen i od nadležne carinske službe Republike Hrvatske (u da­lj­njem tekstu: Carinska uprava).

Obrazac putnog lista i način vođe­nja propisuje ministar, osim ako međunarodnim ugovorom nije drukčije utvrđeno.

Članak 50.

Slobodni prijevoz putnika u međunarodnom cestovnom prometu (povremeni i naizmjenični) iz članka 47. točke c. i d. i članka 48. ovoga Zakona, strani prijevoznik može obav­ljati na teme­lju dozvole za slobodni prijevoz putnika u cestovnom prometu, a prijevoz iz članka 47. točke a. i b. ovoga Zakona može obav­ljati bez dozvole, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

Dozvole iz stavka 1. ovoga članka izdaje Ministarstvo.

Članak 51.

Pri obav­lja­nju međunarodnoga slobodnoga cestovnog prije­voza putnika strani prijevoznik mora imati u vozilu pravilno i točno popu­njen putni list na propisanom obrascu, potpisan od prijevoznika i ovjerov­ljen od Carinske uprave na graničnom prijelazu.

Ako se međunarodni slobodni prijevoz putnika obav­lja uz dozvolu, strani prijevoznik u vozilu mora imati dozvolu ovjerov­ljenu od Carinske uprave.

Članak 52.

Strani prijevoznik ne može obav­ljati autotaksi prijevoz na teritoriju Republike Hrvatske, osim ako međunarodnim ugovorom nije drukčije utvrđeno ili ako je autotaksi prijevoz dopušten hrvatskim prijevoznicima u toj zem­lji.

Članak 53.

Autotaksi prijevoz uređuje se ovim Zakonom i propisom koji u skladu s ovim Zakonom donosi nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave, odnosno Grada Zagreba.

Propisom iz stavka 1. ovoga članka može se utvrditi obav­lja­nje autotaksi prijevoza na teme­lju koncesije, te utvrditi broj sjedala u osobnom vozilu kojim se obav­lja autotaksi prijevoz.

Koncesiju iz stavka 2. ovoga članka izdaje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave, odnosno Grada Zagreba.

Za dobiva­nje koncesije iz stavka 2. ovoga članka autotaksi prijevoz, pored uvjeta propisanih za dobiva­nje koncesije mora ispu­njavati i uvjete propisane ovim Zakonom.

Prijevoznik koji obav­lja autotaksi prijevoz na teme­lju koncesije iz stavka 2. ovoga članka ne mora pribaviti odobre­nje iz članka 4. ovoga Zakona ukoliko je natječaj za dodjelu koncesije u sebi sadržavao uvjete za izdava­nje odobre­nja iz ovoga Zakona.

Članak 54.

Autotaksi prijevoz obav­lja se unutar područja i sa područja one jedinice lokalne samouprave gdje autotaksi prijevoznik ima sjedište.

Propisom iz članka 53. stavka 1. ovoga Zakona, može se urediti pod kojim uvjetima je autotaksi prijevoz dozvo­ljen prije­voznicima sa sjedištem izvan područja jedinice lokalne samouprave.

Članak 55.

Vozač autotaksi vozila mora imati položen ispit o poznava­nju osnovnih podataka o kulturnim, gospodarskim, turističkim, prometnim i drugim značajnim objektima i znamenitostima na području na kojem obav­lja prijevoz.

Program ispita i način provjere zna­nja propisuje nadležno tijelo iz članka 53. stavka 1. ovoga Zakona.

Članak 56.

Potrebu i način obav­lja­nja slobodnog prijevoza putnika cestovnim vlakom, zaprežnim vozilom ili nekim drugim cestovnim vozilom utvrđuje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave, odnosno Grada Zagreba.

nastavak na str.2