mojodvjetnik.info

Zakon o hrani - str.2

Zakon o hrani - povratak na str.1 VII. NOVA HRANA Kategorije nove hrane Članak 30. (1) U novu hranu ubrajaju se sljedeće kategorije hrane: – hrana i sastojci hrane koji sadrže genetski modificirane organizme ili se sastoje od njih (u daljnjem tekstu: GMO), – hrana i sastojci hrane, osim prehrambenih aditiva (aroma i enzima), koji su proizvedeni od GMO, ali ne sadrže GMO, – hrana ili sastojci hrane s novom ili namjerno modificiranom primarnom molekularnom strukturom, – hrana i sastojci hrane koji se sastoje od mikroorganizama, gljivica ili algi ili su izolirani iz njih, – hrana ili sastojci hrane koji se sastoje od biljaka ili životinja, mineralnih ili sintetskih tvari ili su izlučeni iz njih, osim hrane i sastojaka hrane koji su dobiveni tradicionalnim načinima razmnožavanja ili za koje je odavno poznato da se sigurno mogu konzumirati, – hrana i sastojci hrane na kojoj je bio primijenjen proizvodni postupak koji se sada ne koristi, a u slučajevima kada on uzrokuje znatne promjene u sastavu ili strukturi hrane ili sastojaka hrane, koje utječu na njihovu prehrambenu vrijednost, metabolizam, ili razinu nepoželjnih tvari. (2) Kategorije nove hrane navedene u stavku 1. ovoga članka ne smiju: – biti opasnosne za zdravlje krajnjeg potrošača, – stvarati zabludu kod krajnjeg potrošača, – razlikovati se toliko od hrane ili sastojaka hrane koju bi po svojoj namjeni trebali zamijeniti da bi njihova potrošnja bila za krajnjeg potrošača u prehrambenom smislu nepovoljna. (3) Na kategorije nove hrane iz stavka 1., podstavka 1. i 2. ovoga članka primjenjuju se odredbe ovoga Zakona i posebnih propisa. Stavljanje na tržište nove hrane Članak 31. (1) Za stavljanje nove hrane prvi put na tržište Republike Hrvatske podnositelj zahtjeva mora pribaviti dopuštenje sukladno odredbama ovoga Zakona i posebnog propisa. (2) Dopuštenje iz stavka 1. ovoga članka izdaje ministar zdravstva uz suglasnost ministra poljoprivrede i šumarstva, na temelju prethodno pribavljenoga znanstvenog mišljenja Hrvatske agencije za hranu. (3) Dopuštenje za stavljanje na tržište hrane i sastojaka hrane koja sadrži ili se sastoji od GMO, te hrane i sastojaka hrane koja je proizvedena od GMO, ali ih ne sadrži, izdaje ministar zdravstva uz suglasnost ministra poljoprivrede i šumarstva, na temelju prethodno pribavljenog znanstvenog mišljenja Hrvatske agencije za hranu. (4) Uvjete i postupak za izdavanje dopuštenja iz stavka 1. ovoga članka propisuje ministar zdravstva uz suglasnost ministra poljoprivrede i šumarstva. Upisnik o izdanim dopuštenjima za stavljanje na tržište nove hrane Članak 32. (1) Ministarstvo zdravstva vodi upisnik o izdanim dopuštenjima za stavljanje na tržište nove hrane. (2) Sadržaj, oblik i način vođenja upisnika iz stavka 1. ovoga članka propisuje ministar zdravstva. Zabrana stavljanja na tržište nove hrane Članak 33. (1) Ako postoje znanstvene nedoumice glede štetnog djelovanja nove hrane na zdravlje ljudi, posebice hrane i sastojaka hrane koji sadrže genetski modificirane organizme ili se sastoje od njih, ministar zdravstva uz suglasnost ministra poljoprivrede i šumarstva može privremeno zabraniti njezino stavljanje na tržište radi sprječavanja ili umanjivanja mogućih negativnih utjecaja na zdravlje ljudi. (2) Ministar zdravstva uz suglasnost ministra poljoprivrede i šumarstva trajno će zabraniti stavljanje na tržište nove hrane, posebice hrane i sastojaka hrane koji sadrže genetski modificirane organizme ili se sastoje od njih, ako se na temelju znanstvene procjene rizika utvrdi njezina štetnost za zdravlje ljudi. (3) Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, Ministarstva zdravstva ili Hrvatske agencije za hranu, može zabraniti privremeno ili trajno uvoz nove hrane koja sadrži genetski modificirane organizme u slučaju nedostatka znanstvenih informacija i znanja o mogućim razmjerima negativnih posljedica na život i zdravlje ljudi. Neškodljivo uklanjanje nove hrane Članak 34. Nova hrana, posebice hrana i sastojci hrane koji sadrže genetski modificirane organizme ili se sastoje od njih, a za koju se utvrdi da ne udovoljava zahtjevima zdravstvene ispravnosti propisane ovim Zakonom, mora se neškodljivo ukloniti sukladno posebnom propisu. VIII. KAKVOÆA HRANE Članak 35. (1) Subjektima u poslovanju s hranom dopušteno je da proizvode, stavljaju na tržište hranu propisane kakvoće, kao i hranu za koju nisu propisani zahtjevi kakvoće, ako hrana odgovara odredbama o zdravstvenoj ispravnosti i navodima na deklaraciji. (2) Ministar poljoprivrede i šumarstva uz prethodno pribavljeno mišljenje ministra zdravstva donosi provedbene propise kojima se uređuje kakvoća hrane, radi: – zaštite interesa potrošača, – omogućavanja potrošačima da izvrše izbor u vezi s hranom koju konzumiraju. (3) Provedbenim propisima iz stavka 2. ovoga članka utvrđuju se zahtjevi koji se odnose na: – klasifikaciju, kategorizaciju i nazivlje hrane, – senzorska svojstva i sastav hrane, – vrstu i količinu sirovina, dodataka i drugih tvari koji se rabe u proizvodnji i preradi hrane, – tehnološke postupke koji se primjenjuju u proizvodnji i preradi hrane, – metode uzimanja uzoraka i analitičke metode radi kontrole kakvoće hrane, – dodatne ili specifične podatke koji bi trebali biti navedeni na deklaraciji hrane. IX. OZNAKA TRADICIONALNOG UGLEDA HRANE Članak 36. (1) Hrana može biti označena oznakom »tradicionalni ugled«, ako je proizvedena korištenjem tradicionalnih sirovina ili ima tradicionalni sastav ili je proizvedena ili prerađena na tradicionalni način, a odlikuje se osobitim svojstvima u odnosu na drugu sličnu hranu iz iste kategorije. (2) Hranu iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje ministar poljoprivrede i šumarstva provedbenim propisom. (3) Pravo na podnošenje zahtjeva za dodjelu oznake »tradicionalni ugled« imaju proizvođači i prerađivači te udruženja proizvođača i/ili prerađivača (u daljnjem tekstu: udruženja) bez obzira na pravni oblik ili sastav udruženja, koji proizvode ili prerađuju takvu hranu. Podnositelji zahtjeva dužni su uz zahtjev priložiti specifikaciju za prehrambeni proizvod. (4) Ministar poljoprivrede i šumarstva propisuje uvjete i postupak za priznavanje posebnih svojstava hrane, sadržaj specifikacije, te osniva Povjerenstvo za dodjelu oznake »tradicionalni ugled«. Članak 37. (1) Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva vodi upisnik prehrambenih proizvoda koji nose oznaku »tradicionalni ugled«. (2) Sadržaj, oblik i način vođenja upisnika iz stavka 1. ovoga članka propisuje ministar poljoprivrede i šumarstva. Članak 38. (1) Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva donosi rješenje o upisu u upisnik iz članka 37. ovoga Zakona na temelju zahtjeva udruženja, ako su ispunjeni propisani uvjeti. (2) Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva rješenjem će brisati iz upisnika prehrambeni proizvod ako utvrdi da je prestao udovoljavati propisanim uvjetima. X. OZNAKE IZVORNOSTI I OZNAKE ZEMLJOPISNOG PODRIJETLA HRANE 1. Oznaka izvornosti Članak 39. (1) Oznaka izvornosti naziv je regije, određenog mjesta ili, u iznimnim slučajevima, zemlje koji se rabi za označavanje hrane (prehrambenog proizvoda): – koja potječe iz te regije, odnosno iz tog mjesta ili iz te zemlje, i – čija kakvoća ili karakteristike, u bitnom ili isključivo, nastaju pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine i njezina se proizvodnja, prerada i priprema u cijelosti odvija u tom zemljopisnom području. (2) Iznimno od odredbi stavka 1. ovoga članka, zemljopisne oznake koje imaju dokazano tradicionalno obilježje, iznimnu reputaciju i dobro su poznate, registriraju se kao oznake izvornosti, kada sirovine za prehrambeni proizvod potječu iz područja koje je šire ili različito od područja prerade, pod uvjetom: – da je područje proizvodnje sirovina ograničeno, – da postoje posebni uvjeti za proizvodnju sirovina. (3) Sirovine iz stavka 2. ovoga članka samo su žive životinje, meso i mlijeko. (4) Hranu koja može nositi oznaku izvornosti utvrđuje ministar poljoprivrede i šumarstva provedbenim propisom. (5) Područja i uvjete iz stavka 1. i 2. ovoga članka, te način kontrole, pobliže određuje provedbenim propisom ministar poljoprivrede i šumarstva. 2. Oznaka zemljopisnog podrijetla Članak 40. (1) Oznaka zemljopisnog podrijetla naziv je regije, određenog mjesta ili, u iznimnim slučajevima, zemlje koja se rabi za označavanje hrane: – koja potječe iz te regije, odnosno iz tog mjesta ili iz te zemlje, te – koja ima specifičnu kakvoću, ugled ili drugo obilježje koje se pripisuje njezinom zemljopisnom podrijetlu, i njezina se proizvodnja i/ili prerada i/ili priprema odvija u tom zemljopisnom području. (2) Hranu koja može nositi oznaku zemljopisnog podrijetla utvrđuje ministar poljoprivrede i šumarstva provedbenim propisom. (3) Područja i uvjete iz stavka 1. ovoga članka, te način kontrole, pobliže određuje provedbenim propisom ministar poljoprivrede i šumarstva. 3. Registracija tradicionalnih zemljopisnih i nezemljopisnih naziva Članak 41. Tradicionalni zemljopisni ili nezemljopisni nazivi koji se rabe za označavanje hrane (prehrambenog proizvoda) koja potječe iz neke regije ili iz nekoga određenog mjesta mogu se registrirati kao oznake izvornosti, ako taj prehrambeni proizvod udovoljava uvjetima navedenim u članku 39. stavku 1. podstavku 2. ovoga Zakona. 4. Nazivi koji se ne mogu registrirati Članak 42. (1) Ne može se registrirati kao oznaka izvornosti ili kao oznaka zemljopisnog podrijetla: – naziv koji ne udovoljava uvjetima propisanim ovim Zakonom, – naziv kojega bi registracija, zbog reputacije, poznatosti i duljine upotrebe žiga, mogla dovesti potrošače u zabludu o pravom identitetu prehrambenog proizvoda, – naziv koji je u proturječju s nazivom biljne vrste ili životinjske pasmine i koji zbog toga može dovesti javnost i potrošače u zabludu o pravom podrijetlu prehrambenog proizvoda, – naziv koji je, iako se odnosi na određeno mjesto ili na određenu regiju u kojoj je prehrambeni proizvod izvorno proizveden ili stavljen na tržište, postao uobičajeni naziv za taj proizvod (generički naziv). (2) Pri utvrđivanju je li neki naziv postao generički u smislu odredbi stavka 1. podstavka 4. ovoga članka, uzimaju se u obzir svi čimbenici, a osobito postojeća situacija u zemljopisnom području iz kojeg taj naziv potječe i u područjima potrošnje proizvoda. (3) Registrirani nazivi ne mogu postati, za vrijeme trajanja zaštite, generički nazivi. 5. Postupak za registraciju Članak 43. (1) Postupak za registraciju oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla provodi Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva. (2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka pokreće se podnošenjem zahtjeva za registraciju. (3) U postupku iz stavka 1. ovoga članka plaćaju se naknade troškova postupka koje propisuje ministar poljoprivrede i šumarstva. (4) Protiv zaključaka i rješenja donesenih u postupku iz stavka 1. ovoga članka ne može se podnijeti žalba, ali može se pokrenuti upravni spor. (5) Ministar poljoprivrede i šumarstva osniva Povjerenstvo za registraciju oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla. Osobe ovlaštene na podnošenje zahtjeva za registraciju Članak 44. (1) Zahtjev za registraciju oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla za pojedini prehrambeni proizvod može podnijeti grupa proizvođača i/ili prerađivača toga proizvoda. (2) Pod pojmom grupa iz stavka 1. ovoga članka podrazumijeva se svako udruženje proizvođača i/ili prerađivača određenoga prehrambenog proizvoda (u daljnjem tekstu: udruženje), bez obzira na pravni status koji to udruženje ima. (3) Pojedini proizvođač i/ili prerađivač, neovisno o tome je li fizička ili pravna osoba, može podnijeti zahtjev iz stavka 1. ovoga članka samo: – ako je u vrijeme podnošenja toga zahtjeva jedini proizvođač, odnosno prerađivač prehrambenog proizvoda za koji zahtjeva registraciju oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla u određenom zemljopisnom području, – ako jedino on rabi izvorne i nepromjenljive lokalne postupke, – ako zemljopisno područje ima svojstva koja se znatno razlikuju od svojstava susjednih područja i/ili ako se svojstva proizvoda razlikuju. Sadržaj zahtjeva za registraciju Članak 45. (1) Zahtjev za registraciju sadrži: – zahtjev za registraciju oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla koji sadrži, posebice: podatke o podnositelju, uključujući podatke o udruženju koje podnosi zahtjev i o svakom pojedinom proizvođaču odnosno prerađivaču koji pripada tom udruženju, s dokazima o ispunjavanju uvjeta propisanih ovim Zakonom, – specifikaciju proizvoda. (2) Podatke koje sadrži zahtjev i sadržaj specifikacije iz stavka 1. ovoga članka pobliže određuje provedbenim propisom ministar poljoprivrede i šumarstva. 6. Registri oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti Članak 46. (1) Oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla upisuju se, danom pravomoćnosti rješenja o usvajanju zahtjeva za registraciju, u Registar oznaka izvornosti odnosno u Registar oznaka zemljopisnog podrijetla koje vodi Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva. (2) Sadržaj, oblik i način vođenja Registara iz stavka 1. ovoga članka propisuje ministar poljoprivrede i šumarstva. 7. Pravo uporabe registriranih oznaka Članak 47. (1) Pravo uporabe registrirane oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla pripada svim proizvođačima i prerađivačima prehrambenog proizvoda za koji je oznaka registrirana, dok za to udovoljavaju uvjetima određenim ovim Zakonom i propisima donesenim na temelju ovoga Zakona (ovlašteni korisnici). (2) Ovlašteni korisnici iz stavka 1. ovoga članka imaju pravo uporabe registrirane oznake samo za označavanje onog proizvoda koji udovoljava specifikaciji iz članka 45. stavka 1. podstavka 2. ovoga Zakona. (3) Zabranjena je uporaba registrirane oznake protivno stavku 1. i 2. ovoga članka. (4) Ovlašteni korisnici iz stavka 1. ovoga članka upisuju se u Upisnik korisnika registriranih oznaka izvornosti ili u Upisnik korisnika registriranih oznaka zemljopisnog podrijetla koje vodi Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva. (5) Postupak upisa i brisanja korisnika, te sadržaj, oblik i način vođenja upisnika iz stavka 4. ovoga članka određuje provedbenim propisom ministar poljoprivrede i šumarstva. Članak 48. (1) Nazivi registrirani kao oznaka izvornosti ili kao oznaka zemljopisnog podrijetla ne smiju se: – rabiti u komercijalne svrhe, ni izravno niti neizravno, za označavanje prehrambenih proizvoda koji nisu obuhvaćeni registracijom, ako su ti proizvodi usporedivi s proizvodima koji su obuhvaćeni registracijom, ili ako se tom uporabom iskorištava ugled zaštićenog naziva, – zloupotrebljavati, oponašati, ili rabiti za stvaranje zablude, čak i kad je naznačeno pravo podrijetlo prehrambenog proizvoda, uključujući uporabu zaštićenog naziva u prijevodu ili popraćenog izrazom kao što je »stil«, »tip«, »metoda«, »proizveden u«, »imitacija« i sl., – rabiti na način koji dovodi u zabludu o podrijetlu, izvornosti, vrsti ili bitnim svojstvima prehrambenog proizvoda na unutarnjoj ili vanjskoj ambalaži, na reklamnom materijalu ili na dokumentima koji se odnose na proizvod, a i na spremniku pakiranih proizvoda koji bi mogao navesti na pogrešan zaključak o njegovu podrijetlu, – rabiti na bilo koji drugi način koji bi mogao dovesti javnost u zabludu o stvarnom podrijetlu prehrambenog proizvoda. (2) Ako registrirani naziv sadrži u sebi naziv prehrambenog proizvoda koji se drži generičkim nazivom, uporaba toga generičkog naziva na odgovarajućim prehrambenim proizvodima ne drži se uporabom opisanom u stavku 1. podstavku 1. ili 2. ovoga članka. 8. Odnos prema Žigovima Članak 49. Registrirana oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla nema utjecaja na vrijednost i uporabu žiga koji je u dobroj vjeri registriran prije datuma podnošenja zahtjeva za registraciju te oznake. 9. MeÐunarodna registracija Članak 50. (1) Međunarodna registracija oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla provodi se na temelju međunarodnog ugovora o uzajamnoj zaštiti oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla koji obvezuje Republiku Hrvatsku. (2) Naziv koji nije registriran, ili koji se više ne rabi u zemlji podrijetla, ne može se registrirati kao oznaka izvornosti ili kao oznaka zemljopisnog podrijetla u Republici Hrvatskoj. 10. GraÐanskopravna zaŠtita Članak 51. Na građanskopravnu zaštitu registriranih oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuju oznake zemljopisnog podrijetla proizvoda i usluga. XI. DEKLARIRANJE ILI OZNAČAVANJE I REKLAMIRANJE HRANE Opći zahtjevi deklariranja ili označavanja hrane Članak 52. (1) Hrana koja je stavljena na tržište Republike Hrvatske mora imati deklaraciju. (2) Deklaracija podrazumijeva sve pisane oznake, trgovačku oznaku, zaštitni znak, naziv marke, slikovni prikaz ili simbol koji se odnosi na hranu, a stavlja se na ambalažu, naljepnicu ili privjesnicu, na dokumente te obavijesti koji prate ili se odnose na tu hranu. (3) Deklaracija mora biti napisana na hrvatskom jeziku, latiničnom pismu, lako uočljiva, čitljiva i opće razumljiva. (4) Deklaracija mora obvezatno sadržavati sljedeće podatke: – naziv hrane pod kojim se ona prodaje, – popis sastojaka, – količinu određenih sastojaka ili kategoriju sastojaka, – neto količinu za zapakiranu hranu, – rok valjanosti, – uvjete čuvanja, gdje je to potrebno, odnosno ako mogu utjecati na trajnost hrane, – naziv i adresu proizvođača ili onoga koji hranu pakira i/ili stavlja na tržište, – za uvozne proizvode pored naziva i adrese proizvođača i naziv i adresu sjedišta uvoznika, te zemlju podrijetla, – pojedinosti o mjestu podrijetla ako bi propust takva navođenja mogao u znatno krivo navoditi potrošača o pravom podrijetlu, – uputu za uporabu gdje je to potrebno radi pravilnog korištenja, – za pića koja sadrže više od 1,2 % vol. alkohola stvarnu jakost alkohola po volumenu. Hrana neprikladna za tržište Članak 53. (1) Nije dopušteno stavljanje na tržište hrane koja se drži neprikladnom za tržište. (2) Hrana se drži neprikladnom za tržište ako: – na deklaraciji nema označen rok valjanosti propisan od proizvođača, ako je rok valjanosti nečitljiv ili ako je istekao, – sastav hranjivih tvari u hrani ne odgovara navodima na deklaraciji, – sadrži dopuštene tvari ili sastojke u količinama višim ili nižim od propisanih. Deklariranje ili označavanje hrane Članak 54. (1) Podaci na deklaraciji i način deklariranja ili označavanja hrane mora biti takav da ne obmanjuje potrošača, a posebice: – glede karakteristika hrane, njezine prirode, identiteta, svojstava, sastava, količine, trajnosti, podrijetla, metode njezine izrade ili proizvodnje, – u odnosu na pripisivanje hrani učinaka i svojstava koje ona nema, – stvaranjem zablude da hrana ima neke posebne karakteristike, a sva slična hrana ima takve karakteristike. (2) Deklariranjem i načinom deklariranja ne mogu se bilo kojoj hrani pripisivati svojstva sprječavanja, liječenja ili izlječenja bolesti, ili se pozivati na takva svojstva. (3) Zabrane i ograničenja iz stavka 1. ovoga članka odnose se i na: – prezentiranje hrane, posebice na njezin oblik, izgled ili ambalažu, materijale koji se rabe za pakiranje, način i mjesto na kojem je aranžirana i izložena, – reklamiranje hrane. Propisi o deklariranju hrane Članak 55. (1) Ministar poljoprivrede i šumarstva uz suglasnost ministra zdravstva donosi provedbeni propis kojim propisuje način deklariranja ili označavanja, prezentacije i reklamiranja te navođenja hranjivih vrijednosti hrane. (2) Ministar zdravstva donosi provedbeni propis kojim propisuje označavanje hrane za posebne prehrambene potrebe (dijetetskih namirnica) sukladno propisima o hrani. (3) Ministar poljoprivrede i šumarstva propisuje posebno označavanje proizvoda životinjskog podrijetla sukladno ovom Zakonu i propisima o veterinarstvu. (4) Ministar poljoprivrede i šumarstva, odnosno ministar zdravstva pri donošenju propisa iz stavka 1., 2. i 3. ovoga članka može odrediti: – da određene informacije koje se odnose na hranu budu na deklaraciji za zapakiranu hranu ili navedene na neki drugi način za hranu koja nije zapakirana, – da posebni podaci koji se odnose na hranu budu deklarirani na neki drugi način, – da se utvrde uobičajena značenja naziva pod kojim je hrana stavljena na tržište, – posebne zahtjeve koji se odnose na deklariranje ili označavanje samo određene grupe proizvoda. Reklamiranje alkoholnih pića Članak 56. (1) Zabranjeno je reklamiranje (oglašavanje) alkoholnih pića putem tiska, sredstava javnog priopćavanja, svih oblika reklame na javnim mjestima, objektima i sredstvima prometa, preko knjiga, časopisa, kalendara i odjevnih predmeta te preko naljepnica, plakata i letaka ako su te naljepnice, plakati i letci odvojeni od ambalaže alkoholnih pića. (2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka dopušteno je reklamiranje piva, vina i voćnih vina sukladno posebnom propisu. (3) Reklamiranjem iz stavka 1. ovoga članka drže se svi oblici izravnog i neizravnog reklamiranja, uključujući i isticanje naziva proizvođača alkoholnih pića u reklamne svrhe, kao i dijeljenje alkoholnih pića u reklamne svrhe. (4) Odredba stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na stručne knjige, časopise i druge stručne publikacije u kojima se objavljuju informacije o svojstvima alkoholnih pića, ako su te stručne publikacije namijenjene isključivo proizvođačima ili prodavačima tih proizvoda. (5) Odredba stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na informiranje potrošača o svojstvima alkoholnih pića u objektima u kojima se ti proizvodi prodaju. (6) Ministar zdravstva donosi provedbeni propis kojim uređuje uvjete i način obavješćivanja potrošača o svojstvima alkoholnih pića koje se ne drži reklamiranjem u smislu stavka 1. ovoga članka. Deklariranje ili označavanje nove hrane Članak 57. (1) Nova hrana stavljena na tržište Republike Hrvatske, pored općih zahtjeva za deklariranje ili označavanje iz članka 52. ovoga Zakona, mora na deklaraciji sadržavati i dodatne posebne podatke, da bi potrošači bili obaviješteni o svim obilježjima ili svojstvima hrane, po kojima nova hrana ili njezin sastojak više nije odgovarajući postojećoj hrani ili sastojku hrane. (2) U tom slučaju deklaracija mora sadržavati podatke o izmijenjenim obilježjima ili svojstvima, kao i metodu s pomoću koje je to obilježje ili svojstvo dobiveno. (3) Hrana i sastojci hrane koji sadrže ili se sastoje od GMO mora na deklaraciji, ambalaži i popratnoj dokumentaciji imati vidnu oznaku da sadrži ili se sastoji od GMO te naziv GMO. (4) Oznaka mora jasno navoditi »genetski modificirani organizam« ili sadržavati rečenicu »Ovaj proizvod sadrži genetski modificirani organizam.«. (5) Hrana i sastojci u hrani koji potječu od GMO, ali ih ne sadrže, mora na deklaraciji, ambalaži i popratnoj dokumentaciji imati vidnu oznaku da potječe od GMO. (6) Oznaka mora sadržavati rečenicu »Ovaj proizvod potječe od GMO.«. (7) Pobliže zahtjeve koji se odnose na deklariranje nove hrane propisat će provedbenim propisom ministar zdravstva uz suglasnost ministra poljoprivrede i šumarstva. XII. SLUŽBENA KONTROLA ZDRAVSTVENE ISPRAVNOSTI I HIGIJENE HRANE Službena kontrola zdravstvene ispravnosti i higijene hrane Članak 58. Službena kontrola zdravstvene ispravnosti i higijene hrane uključuje jednu ili više od sljedećih aktivnosti: – inspekcijski nadzor, – uzorkovanje i analizu, – pregled deklaracija, dokumetnacije i službenih evidencija, – pregled evidencija iz članka 28. ovoga Zakona, – pregled provođenja i učinkovitosti sustava samokontrole objekta na temelju provjere evidencija i dokumentacije navedenih u članku 29. ovoga Zakona. Nadležnost inspekcija Članak 59. (1) Inspekcijski nadzor u svrhu službene kontrole zdravstvene ispravnosti i higijene hrane provode sanitarni inspektori i granični sanitarni inspektori, odnosno veterinarski inspektori i granični veterinarski inspektori te drugi državni službenici koje za to ovlasti nadležni ministar. (2) Inspekcijski nadzor iz stavka 1. ovoga članka provodi se sukladno odredbama ovoga Zakona te posebnih propisa ako nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona. Opća načela inspekcijskog nadzora Članak 60. (1) Inspekcijski nadzor zdravstvene ispravnosti i higijene hrane iz članka 59. ovoga Zakona provodi se: – redovito i u skladu s prioritetima utvrđenim procjenom rizika, – uvijek kada postoji sumnja na neudovoljavanje propisanim zahtjevima. (2) Inspekcijski nadzor mora se provoditi uz uporabu mjera primjerenih cilju koji slijedi. (3) Inspekcijski nadzor mora obuhvatiti sve faze proizvodnje, prerade i distribucije. (4) Inspekcijski nadzor treba provesti bez prethodne najave. Sadržaj inspekcijskog nadzora Članak 61. Inspekcijskom nadzoru koji se provodi radi službene kontrole zdravstvene ispravnosti i higijene hrane podliježe sljedeće: – smještaj objekta – lokacije, stanje objekta, ureda, okoline, proizvodnih pogona, prijevoznih sredstava koja se rabe u poslovanju s hranom, a posebice uvjeti utvrđeni u članku 22. i 26. ovoga Zakona, – pregled zdravstvenog i higijenskog stanja osoblja i predmeta koji dolaze u neposredan dodir s hranom, – sirovine, sastojci, tehnološka pomagala i druge tvari koje se rabe za pripremu i proizvodnju hrane, – poluproizvodi, – gotova hrana, – sredstva za čišćenje i održavanje koja se rabe te postupci koji se primjenjuju u poslovanju s hranom, – postupci koji se primjenjuju pri izradi ili preradi hrane, – metode konzerviranja. Uzimanje uzoraka za laboratorijsku analizu Članak 62. (1) Radi službene kontrole zdravstvene ispravnosti hrane mogu se za potrebe laboratorijskih analiza uzeti uzorci sirovina, sastojka, tehnoloških pomagala i drugih tvari koje se rabe za pripremu i proizvodnju hrane, poluproizvoda, gotove hrane, predmeta koji dolaze u neposredan dodir s hranom, kao i sredstava za čišćenje i održavanje koja se rabe u poslovanju s hranom. (2) Subjekti u poslovanju s hranom dužni su za potrebe uzimanja uzoraka staviti besplatno na raspolaganje potrebne količine hrane, predmeta i sredstava iz stavka 1. ovoga članka. XIII. SLUŽBENA KONTROLA KAKVOÆE HRANE Službena kontrola kakvoće hrane Članak 63. Službena kontrola kakvoće hrane uključuje jednu ili više od sljedećih aktivnosti: – inspekcijski nadzor, – uzorkovanje i analizu, – pregled sadržaja deklaracije, pisanih materijala i dokumenata. Nadležnost inspekcija Članak 64. (1) Inspekcijski nadzor radi službene kontrole kakvoće hrane provodi se u maloprodaji. (2) Inspekcijski nadzor iz stavka 1. ovoga članka provode sanitarni, odnosno veterinarski inspektori ovisno o nadležnostima utvrđenim u Dodatku 1. ovoga Zakona. (3) Pregled sadržaja deklaracije radi službene kontrole kakvoće hrane u maloprodaji provode i gospodarski inspektori Državnog inspektorata. U iznimnim slučajevima, koji upućuju na mogućnost povrede odredbi propisa o kakvoći hrane, gospodarski inspektori Državnog inspektorata mogu uz pregled sadržaja deklaracije provesti i uzorkovanje i analizu. (4) Iznimno od stavka 1. ovoga članka inspekcijski nadzor, radi službene kontrole kakvoće hrane sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla, oznakom izvornosti i oznakom tradicionalnog ugleda, kao i hrane za koju je to propisano posebnim propisom, provodi se i u proizvodnji. (5) Inspekcijski nadzor u proizvodnji i maloprodaji, radi službene kontrole kakvoće hrane sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla, oznakom izvornosti i oznakom tradicionalnog ugleda, provode gospodarski inspektori Državnog inspektorata. (6) Ministar poljoprivrede i šumarstva može ovlastiti pravne osobe za ocjenjivanje sukladnosti proizvodnje i prerade hrane te proizvoda s oznakom zemljopisnog podrijetla, oznakom izvornosti i oznakom tradicionalnog ugleda. (7) Ministar poljoprivrede i šumarstva, uz suglasnost ravnatelja Državnog zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo donosi provedbeni propis kojim utvrđuje sustav utvrđivanja sukladnosti te uvjete koje moraju zadovoljiti pravne osobe za provedbu postupka ocjenjivanja sukladnosti iz stavka 5. ovoga članka. Opća načela inspekcijskog nadzora Članak 65. (1) Inspekcijski nadzor radi službene kontrole kakvoće hrane provodi se: – redovito, – uvijek kada postoji sumnja na neudovoljavanje propisanim zahtjevima. (2) Inspekcijski nadzor mora se provoditi uz uporabu mjera primjerenih cilju. (3) Inspekcijski nadzor treba provesti bez prethodne najave. Sadržaj inspekcijskog nadzora Članak 66. (1) Inspekcijski nadzor iz članka 64. stavka 2. ovoga Zakona koji se provodi radi službene kontrole kakvoće hrane uključuje: – provjeru istinitosti podataka i udovoljavanja propisanim zahtjevima u vezi s deklaracijama ili oznakama, kao i tvrdnjama o svojstvima hrane na temelju uvida u pisane materijale i dokumente te deklaraciju hrane, – ispitivanje sastava gotove hrane. (2) Inspekcijski nadzor iz članka 64. stavka 3. ovoga Zakona koji se provodi radi službene kontrole kakvoće hrane uključuje pregled deklaracije radi provjere općih zahtjeva deklariranja navedenih u članku 52. stavku 1., 3. i 4. ovoga Zakona, a iznimno i ispitivanje sastava gotove hrane. (3) Inspekcijski nadzor iz članka 64. stavka 4. ovoga Zakona koji se provodi radi službene kontrole kakvoće hrane uključuje: – kontrolu uvjeta proizvodnje i prerade kada su u vezi s kakvoćom hrane, – kontrolu podrijetla sirovina i sastojaka koje se rabe u proizvodnji i pripremi hrane, – kontrolu sastava hrane, – kontrolu tehnoloških postupaka koji se primjenjuju u proizvodnji i pripremi hrane, – pregled deklaracije, pisanih materijala, evidencija i dokumenata. Uzimanje uzoraka za laboratorijsku analizu Članak 67. (1) Radi službene kontrole kakvoće hrane u maloprodaji, sanitarni, odnosno veterinarski inspektori mogu za potrebe laboratorijske analize uzeti uzorke hrane. (2) Radi službene kontrole kakvoće hrane iz članka 64. stavka 3. i 4. ovoga Zakona, gospodarski inspektori Državnog inspektorata mogu za potrebe laboratorijske analize uzeti uzorke hrane. (3) Subjekti u poslovanju s hranom dužni su za potrebe uzimanja uzoraka staviti besplatno na raspolaganje potrebne količine hrane iz stavka 1. i 2. ovoga članka. XIV. OPÆE ODREDBE KOJIMA SE UREÐUJE SLUŽBENA KONTROLA HRANE Opće odredbe Članak 68. (1) Kada nadležni inspektor tijekom provođenja inspekcijskog nadzora otkrije ili posumnja da je došlo do kršenja odredbi propisa o hrani, poduzet će potrebne mjere s ciljem da subjekt u poslovanju s hranom ispravi utvrđene nepravilnosti. (2) Vlasnik, posjednik, odgovorna osoba, zaposlenik u objektu ili druga osoba zatečena u objektu u koji je ušao nadležni inspektor ne smije: – uskratiti informaciju ili ne pružiti zatraženu pomoć, ili – svjesno dati lažnu izjavu. (3) Nitko ne smije ometati nadležnog inspektora u provođenju njegovih dužnosti. (4) Nitko bez pisane dozvole nadležnog inspektora ne smije poduzimati bilo koje mjere utvrđene propisima o hrani u cilju da se isprave utvrđene nepravilnosti. (5) Nadležni inspektor dužan je provoditi inspekcijski nadzor u skladu s ovlaštenjima, dužnostima i odgovornostima koje su mu dane na temelju ovoga Zakona, kao i posebnih propisa ukoliko nisu u suprotnosti s ovim Zakonom. Ovlaštenja nadležnog inspektora Članak 69. Nadležni inspektor može: – u bilo koje vrijeme i kada su radne operacije u tijeku, ući u objekt za koji smatra da se u njemu proizvodi, prerađuje, pakira ili skladišti hrana, te provesti inspekcijski nadzor s ciljem da utvrdi postojanje, prirodu i opseg bilo kakvog poslovanja u vezi s hranom, – zabraniti uporabu prostorija, uređaja, opreme, postrojenja i pribora u objektu, – pregledati bilo koju hranu u bilo kojem objektu za koji smatra da podliježe odredbama propisa o hrani, uzeti uzorke hrane i pregledati bilo što za što smatra da je upotrebljeno ili da može biti upotrebljeno za proizvodnju hrane, – zabraniti uvoz zdravstveno neispravne hrane i odrediti postupanje s takvom hranom, – zaustaviti, pretražiti ili zadržati vozilo, brod ili zrakoplov za koji smatra da prevozi hranu, pregledati hranu i uzeti njezine uzorke, – otvoriti i pregledati posudu ili paket za koji smatra da sadrži hranu, ispitati sadržaj i uzeti uzorke, – zatražiti uvid u knjige, dokumente ili druge evidencije čuvane u bilo kojem mediju za koje vjeruje da sadrže bilo kakvu informaciju važnu za provođenje odredbi ovoga Zakona, a u vezi s bilo kojom hranom, napraviti kopije ili uzeti izvatke iz tih dokumenata, – zaplijeniti i zadržati hranu, ako smatra da su odredbe ovoga Zakona ili uvjeti odobrenja izdanog sukladno ovom Zakonu prekršeni, – izvršiti drugu radnju za koju ima ovlasti po posebnim propisima. Dužnosti nadležnog inspektora Članak 70. Nadležni inspektor u provođenju ovlasti utvrđenih člankom 69. ovoga Zakona, a na zahtjev osobe na koju se te radnje odnose, dužan je: – vratiti hranu koju je zaplijenio, kada se uvjeri da udovoljava odredbama ovoga Zakona, – ako hrana ne udovoljava odredbama ovoga Zakona i ako vlasnik ili posjednik hrane pristane na njezino uništavanje ili uklanjanje, odrediti način uklanjanja ili uništavanja, – odrediti mjere neškodljivog uništenja hrane ili hrane za životinje koja sadrži ili se sastoji od genetski modificiranih organizama, – ako ne dobije pristanak iz podstavka 2. ovoga članka, nakon uručivanja pisane obavijesti vlasniku ili posjedniku, organizirati uništavanje ili uklanjanje te hrane. Odgovornosti nadležnog inspektora Članak 71. Niti jedna informacija koja se odnosi na poslovanje subjekata u poslovanju s hranom, a do koje je tijekom službenih kontrola došao nadležni inspektor, ili koja se odnosi na analizu rizika, ne smije biti otkrivena bez pisanog pristanka subjeka u poslovanju s hranom, osim: – kad je to prijeko potrebno za provedbu ovoga Zakona i kada to odobri ministar poljoprivrede i šumarstva odnosno ministar zdravstva, – kad je to potrebno za vođenje postupka koji se vodi po podnesenoj prijavi nakon provedenog inspekcijskog nadzora. Godišnji program inspekcija i izvješća Članak 72. (1) Za provođenje inspekcijskog nadzora izrađuju se godišnji programi provođenja službenih kontrola, koji sadržavaju: – broj i vrstu inspekcijskih nadzora koji se planiraju provesti, – broj i vrstu objekata koji će biti obuhvaćeni inspekcijskim nadzorom, – kriterije koji su primijenjeni pri izradi programa, – potrebna financijska sredstva. (2) Za provođenje inspekcijskog nadzora izrađuju se godišnja izvješća o provedenim službenim kontrolama, koja sadržavaju: – broj i vrstu obavljenih inspekcijskih nadzora, – broj i vrstu objekata u kojima je proveden inspekcijski nadzor, – podatke o prekršajima i kaznenim djelima, – mjere poduzete u slučajevima neudovoljavanja zahtjevima utvrđenim na temelju ovoga Zakona. (3) Programe i izvješća iz stavka 1. i 2. ovoga članka koji se odnose na službenu kontrolu zdravstvene ispravnosti hrane izrađuju Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva i Ministarstvo zdravstva, ovisno o nadležnosti, a odobrava Upravno vijeće Hrvatske agencije za hranu. (4) Programe i izvješća iz stavka 1. i 2. ovoga članka koji se odnose na službenu kontrolu kakvoće hrane izrađuju Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva i Državni inspektorat, a odobrava Upravno vijeće Hrvatske agencije za hranu. nastavak na str.3