mojodvjetnik.info

OPÆI DIO

GLAVA PRVA (I.)

TEMELJNE ODREDBE

Temelj i ograničenje kaznenopravne prisile

Članak 1.

(1) Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile.

(2) Propisivanje pojedinih kaznenih djela te vrste i mjere kaznenopravnih sankcija za njihove počinitelje temelji se na nužnosti kaznenopravne prisile i njezinoj primjerenosti jakosti i naravi opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka te druge društvene vrijednosti.

Načelo zakonitosti

Članak 2.

(1) Kaznena djela i kaznenopravne sankcije mogu se propisivati samo zakonom.

(2) Nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu mogu primijeniti druge kaznenopravne sankcije za djelo koje prije nego je bilo počinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom određeno kao kazneno djelo i za koje zakonom nije bilo propisano kojom se vrstom i mjerom kazne počinitelj može kazniti.

Obvezna primjena blažeg zakona

Članak 3.

(1) Prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno.

(2) Ako se nakon počinjenja kaznenog djela zakon jedanput ili više puta izmijeni, obvezno će se primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.

Načelo krivnje

Članak 4.

Nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga kaznenopravna sankcija ako nije kriv za počinjeno djelo.

Vrste kaznenopravnih sankcija

Članak 5.

(1) Kaznenopravne sankcije koje se mogu propisati zakonom i primijeniti prema počinitelju kaznenog djela jesu: kazne, mjere upozorenja (sudska opomena i uvjetna osuda), sigurnosne mjere i odgojne mjere.

(2) Za svaku vrstu kaznenopravnih sankcija zakonom se određuje njihovo trajanje i nijedna se kaznenopravna sankcija ne može propisati ni izreći ili primijeniti na neodređeno vrijeme.

Opća svrha kaznenopravnih sankcija

Članak 6.

Opća svrha propisivanja i izricanja ili primjene svih kaznenopravnih sankcija jest da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju.

Ograničenja u propisivanju sadržaja

kaznenopravnih sankcija i njihovoj primjeni

Članak 7.

Određujući sadržaj kaznenopravnih sankcija i način njihove primjene, počinitelju kaznenog djela mogu se ograničiti njegove slobode i prava samo u mjeri koja odgovara vrsti kaznenopravne sankcije i njezinoj posebnoj svrsi određenoj zakonom, bez prouzročenja tjelesnih bolova ili duševnih patnji, nečovječnog postupanja ili ponižavajućeg odnosa, uz poštovanje ljudskog dostojanstva i osobnosti.

Pokretanje kaznenog postupka

Članak 8.

(1) Kazneni postupak za kaznena djela pokreće Državno odvjetništvo u interesu Republike Hrvatske i svih njezinih građana.

(2) Iznimno za određena kaznena djela može se zakonom propisati da se kazneni postupak pokreće privatnom tužbom ili da Državno odvjetništvo pokreće kazneni postupak povodom prijedloga.

Pravo na rehabilitaciju

Članak 9.

Počinitelj kaznenog djela koji je pravomoćno osuđen ili je prema njemu primjenjena mjera upozorenja ili je oslobođen kazne ima pravo, nakon proteka određenog vremena i pod uvjetima koji su određeni zakonom, smatrati se osobom koja nije počinila kazneno djelo a njezina prava i slobode ne mogu se razlikovati od prava i sloboda osoba koje nisu počinile kazneno djelo.

GLAVA DRUGA (II.)

PRIMJENA KAZNENOG ZAKONODAVSTVA REPUBLIKE HRVATSKE

Isključenje primjene kaznenog zakonodavstva prema djeci

Članak 10.

Kazneno se zakonodavstvo ne primjenjuje prema djetetu koje u vrijeme kad je počinilo kazneno djelo nije navršilo četrnaest godina života.

Primjena Kaznenog zakona prema mladim počiniteljima

Članak 11.

Prema mladim počiniteljima kaznenih djela (maloljetne osobe i mlađe punoljetne osobe) primjenjuje se ovaj Zakon osim ako posebnim zakonom za mlade počinitelje nije drukčije propisano.

Primjena Općeg dijela Kaznenog zakona

Članak 12.

Odredbe Općeg dijela ovoga Zakona odnose se na sva kaznena djela propisana ovim Zakonom i drugim zakonima.

Primjena kaznenog zakonodavstva za kaznena djela počinjena na području Republike Hrvatske, njezinu brodu ili zrakoplovu

Članak 13.

(1) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se na svakoga tko počini kazneno djelo na njezinu području.

(2) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se i na svakoga tko počini kazneno djelo na domaćem brodu, bez obzira gdje se brod nalazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

(3) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se i na svakoga tko počini kazneno djelo u domaćem civilnom zrakoplovu dok je u letu ili u domaćem vojnom zrakoplovu bez obzira gdje se takav zrakoplov nalazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

Primjena kaznenog zakonodavstva za kaznena djela počinjena izvan područja Republike Hrvatske

Članak 14.

(1) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se prema svakome tko izvan njezina područja počini:

- bilo koje kazneno djelo protiv Republike Hrvatske iz glave XII. ovoga Zakona,

- kazneno djelo krivotvorenja novca i vrijednosnih papira Republike Hrvatske iz članka 274. i 275. ovoga Zakona,

- kazneno djelo koje je Republika Hrvatska obvezna kažnjavati prema propisima međunarodnog prava, međunarodnih ili međudržavnih ugovora,

- kazneno djelo protiv hrvatskog državnog dužnosnika ili službenika u svezi s njegovom službom.

(2) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se prema hrvatskom državljaninu koji izvan područja Republike Hrvatske počini bilo koje drugo kazneno djelo osim onih koja su obuhvaćena odredbom iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se prema strancu koji izvan područja Republike Hrvatske prema Republici Hrvatskoj ili njezinom državljaninu počini bilo koje kazneno djelo koje nije obuhvaćeno odredbom iz stavka 1. ovoga članka.

(4) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se prema strancu koji izvan područja Republike Hrvatske prema stranoj državi ili prema strancu počini kazneno djelo za koje se po tom zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.

(5) U slučajevima iz stavka 2. i 3. ovoga članka kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenit će se samo ako se počinitelj kaznenog djela zatekne na području Republike Hrvatske ili joj bude izručen, a u slučaju iz stavka 4. ovoga članka samo ako se počinitelj zatekne na području Republike Hrvatske i ne bude izručen drugoj državi.

Posebnosti glede pokretanja kaznenog postupka za kaznena djela počinjena na području Republike Hrvatske

Članak 15.

(1) Kad je u slučaju primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske prema odredbi članka 13. ovoga Zakona kazneni postupak pokrenut ili dovršen u stranoj državi, kazneni postupak u Republici Hrvatskoj pokrenut će se samo po odobrenju Državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

(2) Kad je u slučaju primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske prema odredbi članka 13. ovoga Zakona počinitelj kaznenog djela stranac, kazneni se postupak može pod uvjetima uzajamnosti ustupiti stranoj državi.

(3) O ustupanju kaznenog postupka u slučaju iz stavka 2. ovoga članka odlučuje Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Posebnosti glede pokretanja kaznenog postupka za kaznena djela počinjena izvan područja Republike Hrvatske

Članak 16.

(1) U slučajevima iz članka 14. stavka 3. i 4. ovoga Zakona kazneni postupak radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske neće se pokrenuti:

- ako je počinitelj u potpunosti izdržao kaznu na koju je osuđen u stranoj državi,

- ako je počinitelj u stranoj državi pravomoćnom presudom oslobođen ili mu je kazna po zakonu države u kojoj je kazneno djelo počinio oproštena ili zastarjela,

- ako se za pokretanje kaznenog postupka po zakonu države u kojoj je kazneno djelo počinjeno traži prijedlog, pristanak ili privatna tužba osobe prema kojoj je kazneno djelo počinjeno, a takav prijedlog ili tužba nisu podneseni, ili pristanak nije dan.

(2) Ako se u slučajevima iz članka 14. stavka 2., 3. i 4. ovoga Zakona ne radi o kaznenom djelu prema zakonu države u kojoj je djelo počinjeno, kazneni se postupak može pokrenuti samo na temelju odobrenja Državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

(3) U slučaju iz članka 14. stavka 4. ovoga Zakona kad zakon države u kojoj je kazneno djelo počinjeno ne propisuje kažnjivost ponašanja koje se prema općepriznatim načelima međunarodne zajednice smatra kaznenim djelom, Državni odvjetnik Republike Hrvatske može odobriti pokretanje kaznenog postupka u Republici Hrvatskoj, i primjenu kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske.

Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u stranoj državi

Članak 17.

U slučajevima primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske ako je počinitelju bila u stranoj državi zbog kaznenog djela oduzeta sloboda, vrijeme provedeno u pritvoru ili na izdržavanju kazne i svako drugo oduzimanje slobode uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto kazneno djelo, a ako kazne nisu iste vrste, uračunavanje će se izvršiti prema pravičnoj ocjeni suda.

Nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva zbog proteka vremena

Članak 18.

(1) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske ne može se zbog zastare primjeniti kad protekne ovim Zakonom određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, izrečene kazne ili određivanja primjene druge kaznenopravne sankcije.

(2) Nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske ne odnosi se na kaznena djela genocida iz članka 156., agresivnog rata iz članka 157., ratnih zločina iz članka 158., 159. i 160. ovoga Zakona te drugih kaznenih djela što ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu.

Zastara pokretanja kaznenog postupka

Članak 19.

(1) Kazneni postupak radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske, osim u slučajevima kad se radi o kaznenim djelima navedenim u članku 18. stavka 2. ovoga Zakona, ne može se pokrenuti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, i to:

- dvadeset i pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora,

- petnaest godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od deset godina zatvora,

- deset godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od pet godina zatvora,

- pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od tri godine zatvora,

- tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od jedne godine zatvora,

- dvije godine za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili samo s novčanom kaznom.

(2) Ako je za kazneno djelo propisano više kazni, zastara se određuje prema najtežoj od propisanih kazni za to djelo.

Tijek i prekid zastare pokretanja kaznenog postupka

Članak 20.

(1) Zastara pokretanja kaznenog postupka počinje teći od dana kad je kazneno djelo počinjeno.

(2) Zastara ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu kazneni postupak ne može pokrenuti ili se ne može nastaviti.

(3) Zastara se prekida svakom postupovnom radnjom koja se poduzima radi pokretanja kaznenog postupka prema počinitelju zbog počinjenog kaznenog djela.

(4) Zastara se prekida i kad počinitelj počini isto tako teško ili teže kazneno djelo.

(5) Nakon svakog prekida zastara počinje ponovno teći.

(6) Zastara pokretanja kaznenog postupka nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara pokretanja kaznenog postupka.

Zastara izvršenja kazne

Članak 21.

Ako u ovom Zakonu nije drukčije određeno, izrečena se kazna zbog zastare ne može izvršiti kad protekne:

- dvadeset i pet godina od izrečene kazne dugotrajnog zatvora,

- petnaest godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od deset godina,

- deset godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od pet godina,

- pet godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od tri godine,

- tri godine od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od jedne godine,

- dvije godine od izrečene kazne zatvora u trajanju do jedne godine ili novčane kazne kao glavne ili sporedne kazne.

Zastara izvršenja sigurnosnih mjera

Članak 22.

Ako u ovom Zakonu nije drukčije određeno, prema počinitelju kaznenog djela ne može se primijeniti sigurnosna mjera nakon proteka vremena jednakog onome kojeg je sud odredio za trajanje te mjere.

Tijek i prekid zastare izvršenja kazni i sigurnosnih mjera

Članak 23.

(1) Zastara izvršenja kazne i primjene sigurnosnih mjera počinje od dana pravomoćnosti odluke kojom je kazna izrečena ili određena primjena sigurnosne mjere. Kad se radi o kazni iz opozvane uvjetne osude, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti odluke o opozivu.

(2) Zastara ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu izvršenje kazne ili primjena sigurnosne mjere ne može započeti ili nastaviti.

(3) Zastara se prekida svakom radnjom nadležnog tijela za izvršenje kazne ili primjene sigurnosne mjere.

(4) Nakon svakog prekida zastara počinje ponovno teći.

(5) Zastara izvršenja kazne i primjene sigurnosnih mjera nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara izvršenja ili primjene.

Nezastarivost izvršenja kazne

Članak 24.

Nema zastare izvršenja kazne koja je izrečena počinitelju kaznenog djela genocida iz članka 156., agresivnog rata iz članka 157., ratnih zločina iz članka 158., 159. i 160. ovoga Zakona te drugih kaznenih djela što ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu.

GLAVA TREÆA (III.)

KAZNENO DJELO

Način počinjenja kaznenog djela

Članak 25.

(1) Kazneno djelo može se počiniti činjenjem ili nečinjenjem.

(2) Kazneno djelo je počinjeno nečinjenjem ako je počinitelj koji je pravno obvezan spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice kaznenog djela to propustio učiniti, a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju jednako počinjenju tog djela činjenjem.

(3) Počinitelj koji je kazneno djelo počinio nečinjenjem može se blaže kazniti, osim ako se radi o kaznenom djelu koje se može počiniti samo nečinjenjem.

Vrijeme počinjenja kaznenog djela

Članak 26.

Kazneno djelo je počinjeno u vrijeme kad je počinitelj radio ili je bio dužan raditi, bez obzira na to kad je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela.

Mjesto počinjenja kaznenog djela

Članak 27.

(1) Kazneno djelo počinjeno je u mjestu gdje je počinitelj radio ili bio dužan raditi i u mjestu gdje je u cjelini ili djelomično nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela, a u slučaju kažnjivog pokušaja i tamo gdje je ta posljedica prema njegovu predviđanju trebala nastupiti.

(2) U slučajevima sudioništva kazneno djelo je počinjeno u mjestu određenom u stavku 1. ovoga članka, i u mjestu gdje je sudionik radio ili bio dužan raditi ili gdje je prema njegovu predviđanju posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela trebala nastupiti.

Beznačajno djelo

Članak 28.

Nema kaznenog djela iako su ostvarena njegova zakonska obilježja ako je djelo očito beznačajno s obzirom na način postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav.

Nužna obrana

Članak 29.

(1) Nema kaznenog djela kad je počinitelj postupao u nužnoj obrani.

(2) Nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad.

(3) Počinitelj koji je prekoračio granice nužne obrane može se blaže kazniti, a ako je do prekoračenja došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom,

može se osloboditi kazne.

Krajnja nužda

Članak 30.

(1) Nema kaznenog djela kad je počinitelj počinio takvo djelo radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo.

(2) Počinitelj će se osloboditi kazne za počinjeno kazneno djelo kad je postupao radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo jednako onom koje je prijetilo.

(3) Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka počinitelj bio iz nehaja u zabludi o okolnostima zbog kojih zakon određuje oslobođenje od kazne, kaznit će se za nehajno počinjenje kaznenog djela.

(4) Nema krajnje nužde ako je počinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.

Sila ili prijetnja

Članak 31.

(1) Nema kaznenog djela kad je počinitelj postupao pod djelovanjem neodoljive sile.

(2) Ako je počinitelj počinio kazneno djelo pod djelovanjem sile kojoj se moglo odoljeti ili pod djelovanjem prijetnje, primijenit će se odredbe članka 30. stavka 2. i 3. ovoga Zakona, uzimajući tu silu ili prijetnju kao neskrivljenu opasnost.

Zakonita uporaba sredstava prisile

Članak 32.

Nema kaznenog djela kad službena osoba na temelju zakonske ovlasti primijeni sredstva prisile u skladu sa zakonom.

Pokušaj

Članak 33.

(1) Tko s namjerom započne ostvarenje kaznenog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj kaznenog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog kaznenog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Počinitelj koji je pokušao ostvarenje kaznenog djela kaznit će se kao da je djelo dovršeno, ali se može i blaže kazniti.

(3) Počinitelj koji je pokušao ostvarenje kaznenog djela neprikladnim sredstvom ili prema neprikladnom objektu,

može se osloboditi kazne.

Dragovoljni odustanak

Članak 34.

(1) Počinitelj koji je dragovoljno odustao od kažnjivog pokušaja kaznenog djela,

može se osloboditi kazne.

(2) Počinitelj je odustao od kažnjivog pokušaja kaznenog djela ako je dragovoljno prekinuo započeto počinjenje kaznenog djela iako je bio svjestan da je prema svim okolnostima radnju mogao nastaviti, ili je nakon dovršetka radnje spriječio nastupanje posljedice.

(3) U slučaju dragovoljnog odustanka od počinjenja kaznenog djela, počinitelj će se kazniti za one radnje koje tvore neko drugo samostalno kazneno djelo.

Pojedinačni počinitelj kaznenog djela i sudionici

Članak 35.

(1) Pojedinačni počinitelj kaznenog djela je osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini kazneno djelo.

(2) Sudionici u počinjenju kaznenog djela su: supočinitelji, poticatelj i pomagatelj.

(3) Supočinitelji kaznenog djela su dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela.

(4) Poticatelj i pomagatelj su sudionici koji, ne vladajući počinjenjem kaznenog djela, poticanjem ili pomaganjem pridonose njegovu počinjenju.

Kažnjavanje sudionika

Članak 36.

(1) Svaki supočinitelj odgovara u skladu sa svojom namjerom ili nehajom, a poticatelj i pomagatelj u skladu sa svojom namjerom.

(2) Stvarne ili osobne okolnosti počinitelja koje predstavljaju obilježje kaznenog djela ili utječu na visinu propisane kazne uzimaju se u obzir i sudionicima.

(3) Strogo osobne okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivnju, dozvoljava oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne mogu se uzeti u obzir samo onom počinitelju ili sudioniku kod kojega te okolnosti postoje.

(4) Sudionik koji dragovoljno spriječi počinjenje kaznenog djela oslobodit će se kazne.

Poticanje

Članak 37.

(1) Tko drugoga s namjerom potakne na počinjenje kaznenog djela kaznit će se kao da ga je sam počinio.

(2) Tko drugoga s namjerom potakne na počinjenje kaznenog djela za koje je pokušaj kažnjiv, a djelo ne bude niti pokušano, kaznit će se kao za pokušaj toga kaznenoga djela.

(3) U slučaju nepodobnog pokušaja poticanja poticatelj se može osloboditi kazne.

Pomaganje

Članak 38.

(1) Tko drugome s namjerom pomogne u počinjenju kaznenog djela kaznit će se kao da ga je sam počinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Pomaganjem se smatra osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se počini kazneno djelo, stavljanje počinitelju na raspolaganje sredstava za počinjenje kaznenog djela te unaprijed obećano prikrivanje kaznenog djela, počinitelja, sredstava kojima je djelo počinjeno, tragova kaznenog djela ili predmeta pribavljenih kaznenim djelom.

GLAVA ČETVRTA (IV.)

KRIVNJA

Sadržaj krivnje

Članak 39.

Kriv je za kazneno djelo počinitelj koji je u vrijeme počinjenja djela bio ubrojiv, koji je postupao s namjerom ili iz nehaja, kad je zakonom propisano kažnjavanje i za taj oblik krivnje, a bio je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno.

Neubrojivost

Članak 40.

(1) Neubrojiva osoba nije kriva i prema njoj se ne može primijeniti kaznenopravna sankcija.

(2) Neubrojiva je osoba koja u vrijeme ostvarenja zakonskih obilježja kaznenog djela nije bila u mogućnosti shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogla vladati svojom voljom zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvitka ili neke druge teže duševne smetnje.

Samoskrivljena neubrojivost

Članak 41.

Ne smatra se neubrojivim počinitelj koji se svojom krivnjom doveo u stanje u kojem nije mogao shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogao vladati svojom voljom uporabom alkohola, droga ili drugim sredstvima, ako je u vrijeme kad se dovodio u takvo stanje kazneno djelo što ga je počinio bilo obuhvaćeno njegovom namjerom ili je glede tog kaznenog djela kod njega postojao nehaj, a zakon propisuje kažnjivost i za taj oblik krivnje.

Smanjena ubrojivost

Članak 42.

Počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv može se blaže kazniti, ako do smanjene ubrojivosti nije došlo samoskrivljeno.

Kažnjivost za postupanje s namjerom i s nehajem

Članak 43.

(1) Kažnjivo je samo postupanje s namjerom da se počini kazneno djelo, osim kad je zakonom izričito propisano kažnjavanje i za nehaj.

(2) Teža kazna koju zakon propisuje za težu posljedicu kaznenog djela može se izreći samo kad je počinitelj glede te posljedice postupao s nehajem.

Namjera

Članak 44.

(1) Kazneno djelo može se počiniti s izravnom ili neizravnom namjerom.

(2) Počinitelj postupa s izravnom namjerom kad je svjestan svog djela i hoće njegovo počinjenje.

(3) Počinitelj postupa s neizravnom namjerom kad je svjestan da može počiniti djelo pa na to pristaje.

Nehaj

Članak 45.

(1) Kazneno djelo može se počiniti sa svjesnim ili nesvjesnim nehajem.

(2) Počinitelj postupa sa svjesnim nehajem kad je svjestan da može počiniti djelo, ali lakomisleno smatra da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječiti.

(3) Počinitelj postupa sa nesvjesnim nehajem kad nije svjestan da može počiniti djelo, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.

Zabluda o protupravnosti djela

Članak 46.

(1) Nije kriv počinitelj koji iz opravdanih razloga nije znao i nije mogao znati da je djelo zabranjeno.

(2) Ako je zabluda bila otklonjiva, počinitelj se može blaže kazniti.

(3) Zabluda se neće smatrati otklonjivom ako bi svatko pa i počinitelj mogao lako spoznati protupravnost djela, ili ako se radi o počinitelju koji je s obzirom na svoje zvanje, zanimanje ili službu bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisom.

Zabluda o biću kaznenog djela i zabluda

o okolnostima koje isključuju protupravnost

Članak 47.

(1) Nije kriv počinitelj koji u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom određenog obilježja.

(2) Ako je počinitelj bio u zabludi o zakonskim obilježjima kaznenog djela iz nehaja, kriv je kad zakon za to djelo propisuje kažnjavanje i za nehaj.

(3) Nema kaznenog djela iako je njegova zakonska obilježja počinitelj ostvario s namjerom, ako je u vrijeme počinjenja djela pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi djelo bilo dozvoljeno da su one stvarno postojale.

(4) Ako je počinitelj bio u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost iz nehaja, kaznit će se za počinjenje kaznenog djela kad zakon za to djelo propisuje kažnjavanje i za nehaj.

Krivnja u posebnim slučajevima kad se radi o kaznenim djelima počinjenim u sredstvima javnog priopćavanja

Članak 48.

(1) Krivnja glavnog urednika za kaznena djela počinjena u sredstvima javnog priopćavanja određena je ovim Zakonom kao i za svakog drugog počinitelja osim u slučajevima koji se posebno određuju ovim člankom.

(2) Ako glavni urednik ili osoba koja ga zamjenjuje u vrijeme objavljivanja nije kriv kao pojedinačni počinitelj ili sudionik kaznenog djela počinjenog u sredstvima javnog priopćavanja, kriv je:

- ako do završetka glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom autor ostane nepoznat,

- ako je informacija objavljena bez pristanka autora,

- ako su u vrijeme objavljivanja postojale stvarne ili pravne smetnje za pokretanje kaznenog postupka protiv autora, koje i dalje traju.

(3) Nije kriv glavni urednik, odnosno osoba koja ga zamjenjuje ako iz opravdanih razloga nije znao za koju od okolnosti navedenih u stavku 2. ovoga članka.

(4) Pod uvjetima iz stavka 1. i 2. ovoga članka kriv je:

- izdavač ili nakladnik nepovremene publikacije osim ako naznači autora kažnjivog sadržaja za kojeg ne postoje smetnje za pokretanje kaznenog postupka, tiskar nepovremene publikacije kad nema izdavača ili nakladnika ili postoje smetnje za pokretanje kaznenog postupka protiv njega,

- proizvoditelj u slučajevima kad je kazneno djelo počinjeno putem audiouređaja, videouređaja ili sličnih sredstava javnog priopćavanja,

- ako su izdavač, nakladnik, tiskar ili proizvoditelj pravne osobe ili državna tijela, kriva je osoba koja je odgovorna za tu djelatnost izdavanja, nakladništva, tiskanja ili proizvodnje.

(5) U slučajevima kad je sredstvo iz ovoga članka koje sadrži kazneno djelo proizvedeno u stranoj državi kriv je uvoznik, a u slučaju da se radi o pravnoj osobi ili državnom tijelu, kriva je odgovorna osoba uvoznika.

GLAVA PETA (V.)

KAZNE I KAŽNJAVANJE

Vrste kazni

Članak 49.

(1) Za kaznena djela mogu se počinitelji kazniti: novčanom kaznom i kaznom zatvora.

(2) Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna.

(3) Novčana kazna može se izreći kao glavna i kao sporedna kazna.

(4) Za kaznena djela počinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom ili kad je zakonom propisano da će se počinitelj kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.

Svrha kažnjavanja

Članak 50.

Svrha kažnjavanja je da se uvažavajući opću svrhu kaznenopravnih sankcija izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Novčana kazna

Članak 51.

(1) Novčana kazna se propisuje i izriče u dnevnim dohocima osobe prema kojoj se primjenjuje.

(2) Novčana kazna ne može biti manja od deset dnevnih dohodaka niti veća od tri stotine dnevnih dohodaka, osim za kaznena djela počinjena iz koristoljublja kad se najveća novčana kazna može izreći i do pet stotina dnevnih dohodaka.

(3) Rok za plaćanje novčane kazne određuje sud istovremeno s odmjeravanjem broja dnevnih dohodaka. Vodeći računa o tom broju, najkraći rok za plaćanje može se odrediti trideset dana, a najdulji šest mjeseci.

(4) Kad počinitelj kaznenog djela ne ostvaruje nikakav dohodak ili bi utvrđivanje njegova dohotka znatno produljilo trajanje kaznenog postupka, sud će kao dnevni dohodak počinitelja smatrati prosječni dnevni dohodak u Republici Hrvatskoj.

(5) Kad počinitelj kaznenog djela ne ostvaruje nikakav dohodak, ali je vlasnik imovine ili imovinskih prava, sud će utvrditi dnevni dohodak po slobodnoj procjeni, prema vrijednosti te imovine ili imovinskih prava.

(6) Prosječni dnevni dohodak iz stavka 4. ovoga članka na temelju službenih podataka Državnog zavoda za statistiku utvrđuje i objavljuje Vrhovni sud Republike Hrvatske svaka tri mjeseca.

Zamjena novčane kazne

Članak 52.

(1) Novčana kazna se ne naplaćuje prisilno.

(2) Kad novčana kazna nije u cijelosti ili djelomično plaćena u roku koji je određen presudom, sud donosi bez odgode odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora.

(3) Novčana kazna zamjenjuje se u kaznu zatvora tako da se jedan dnevni dohodak zamjenjuje s jednim danom kazne zatvora, s time da najveća mjera kazne zatvora kojom je zamijenjena novčana kazna ne može biti dulja od dvanaest mjeseci.

Kazna zatvora

Članak 53.

(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana ni dulja od petnaest godina.

(2) Za najteže i najpogibeljnije oblike teških kaznenih djela iznimno se može propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset godina (dugotrajni zatvor).

(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za određeno kazneno djelo.

(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći počinitelju koji u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije navršio dvadesetijednu godinu života.

(5) Pod uvjetima određenima posebnim zakonom o mladim počiniteljima kaznenih djela može se izreći kazna maloljetničkog zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora je po svrsi, sadržaju, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna oduzimanja slobode.

(6) Kad se za kazneno djelo propisuje kazna zatvora bez posebne najmanje mjere a posebna najveća mjera nije veća od tri godine, obvezno se uz tu kaznu kao mogućnost izbora propisuje i novčana kazna.

(7) Kazna zatvora odmjerava se i izriče na pune godine i mjesece, a u trajanju do tri mjeseca i na pune dane. Kazna dugotrajnog zatvora odmjerava se i izriče samo na pune godine.

Zamjena kazne zatvora

Članak 54.

(1) Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora u trajanju do šest mjeseci, može istodobno odlučiti da se ta kazna s pristankom osuđenika zamjenjuje radom za opće dobro na slobodi.

(2) Odluku o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi sud temelji na ocjeni da s obzirom na sve okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije potrebno izvršenje kazne zatvora, ali da za ostvarenje opće svrhe kaznenopravnih sankcija nije dovoljno primijeniti mjere upozorenja.

(3) Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju koje je u razmjeru sa izrečenom kaznom od najmanje deset do najviše šezdeset radnih dana. Rok za izvršenje rada za opće dobro ne može biti kraći od jednog mjeseca ni dulji od jedne godine.

(4) Odmjeravajući trajanje rada za opće dobro i roka za njegovo izvršenje sud mora voditi računa o izrečenoj kazni zatvora koju zamjenjuje i o mogućnostima počinitelja kaznenog djela s obzirom na njegove osobne prilike i zaposlenje.

(5) Kad osuđenik ne izvrši u cijelosti ili djelomično rad za opće dobro istekom određenog roka, sud donosi odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju razmjerno neizvršenom radu za opće dobro.

(6) Zamjena kazne zatvora u rad osuđenika za opće dobro na slobodi može se primijeniti i u slučaju zamjene novčane kazne u kaznu zatvora po članku 52. stavku 3. ovoga Zakona, kad ta kazna zatvora nije dulja od šest mjeseci.

(7) Raspoređivanje na rad za opće dobro (vrsta rada i mjesto) obavlja služba za izvršenje kaznenopravnih sankcija vodeći računa o sposobnostima i stručnosti osuđenika.

Uvjetni otpust

Članak 55.

(1) Osoba koja je osuđena na kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora može se otpustiti s izdržavanja kazne nakon što je protekla najmanje jedna polovina vremena izdržane kazne, a iznimno i nakon jedne trećine vremena izdržane kazne na koje je osuđena, a pod uvjetima koji su određeni u Zakonu o izvršenju kaznenopravnih sankcija.

(2) Sud će opozvati uvjetni otpust ako osuđenik dok je na uvjetnom otpustu počini jedno ili više kaznenih djela za koja mu je izrečena bezuvjetna kazna zatvora od šest mjeseci.

Opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne

Članak 56.

(1) Izbor vrste i mjere kazne počinitelju kaznenog djela određuje sud u granicama koje su određene zakonom za počinjeno kazneno djelo, a na temelju stupnja krivnje, pogibeljnosti djela i svrhe kažnjavanja.

(2) Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela (olakotne i otegotne okolnosti) a osobito ove: stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegova ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, posebno odnos prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene kaznenim djelom te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju kaznenog djela.

Ublažavanje kazne

Članak 57.

(1) Zakonom propisana kazna za određeno kazneno djelo može se ublažiti kad to zakon izričito propisuje ili kad sud smatra da se s obzirom na postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od propisane.

(2) Granice ublažavanja su ove:

a) ako je za kazneno djelo propisana kazna zatvora s posebnom najvećom mjerom od tri godine ili manje, bez obzira na posebnu najmanju mjeru, umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna,

b) ako je za kazneno djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora u trajanju od jedne godine ili manje, a kao posebna najveća mjera više od tri godine zatvora, kazna se može ublažiti do najmanje zakonske mjere kazne zatvora,

c) ako je za kazneno djelo propisana kazna zatvora od najmanje dvije godine, kazna se može ublažiti do najmanje šest mjeseci zatvora,

d) ako je za kazneno djelo propisana kazna zatvora od najmanje tri godine ili više, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora.


nastavak na str.2